Istorija

Istorija Srpskog naroda

Napisao: Vladimir Ćorović
(1885-1941)

Austro - ugarska prevlast

 

Berlinski Kongres doneo je nesumnjiv uspeh Austro-Ugarske Monarhije. Njena politika odnela je pobedu, kakva se inače stiče sa vrlo velikim žrtvama. Ona je dobila ne samo dve naše oblasti, nego i ključ za rešavanje cele jugoslovenske budućnosti. U njenim granicama nalazilo se više Srba nego u obe srpske slobodne države; ona je držala pod sobom sve Hrvate i Slovence. Nijedno pitanje na Balkanu, tako se činilo onda, nije se moglo rešavati bez nje, a kamo li protiv nje. Iza nje je stala Engleska, dugogodišnji protivnik Rusije, a odmah iza Berlinskog Kongresa stvoren je dvojni savez između Austro-Ugarske i Nemačke (1879.), kom je 1882. god. pristupila i Italija. Blok centralnih sila izgledao je tada gospodar evropske situacije i Balkana naročito. Za Srbe bili su u izgledu veoma teški dani. Berlinski Kongres imao je nesumljivo antislovenski karakter; na njemu je bečka vlada skoro javno stavila do znanja, da neće dati ostvarenje jedne veće srpske državne jedinice. Srbima će se ostaviti da životare samo u njenoj senci, razbijeni, zavađeni, i rasparčani u više područja i pod više raznih vlasti.

Pred srpske političare postavila su se krupna pitanja. Šta da se radi, da ne klone vera u narodu? I s kim da se ide? Balkanska solidarnost, na kojoj je onoliko radio knez Mihailo, pokazala se na delu više nego problematičnom; jugoslovenskim stremljenjima dala je okupacija Bosne i Hercegovine i hrvatsko-srpski nadzor s njom u vezi težak udarac. Rusija, u koju se toliko verovalo, pokazala se u ratu s Turcima vojnički nedovoljno organizovana, a na diplomatskom polju pretrpela je osetni poraz. Posledice toga osetile su se brzo u njoj samoj. Car Aleksandar II pao je 1881. god. kao žrtva nihlističkog atentata, a nezadovoljstvo je uzimalo maha uprkos svih oštrih mera vlasti. Nas Srbe razočarao je naročito ruski stav u Sanstefanu. Zmaj, koji je tako često davao izraza opštem mišljenju, pevao je ogorčeno posle berlinskih odluka na račun Rusije:

I svršeno je - maćijskom merom
I potpisano zlaćanim perom,
I proslavljeno gospodskim pirom
I srpska propast zove se mirom.
I crvak nema kome bi s’ vajko,
Hvala ti, hvala, srpska nemajko!

Knez Milan bio je sa sobom na čisto, da se više ne obrće Petrogradu. U toliko više, što su u susednoj Bugarskoj ruski generali, koji su upravljali zemljom pored novog kneza, pokazivali bez mnogo ustručavanja da njihova volja ima biti starija. Kidajući sa Rusijom knez Milan je nalazio kao prirodno, i kao jedini put, da priđe iskreno Austriji i da s njom pokuša novu sreću.

U Srbiji je intelektualni svet jasno osećao težinu položaja, u koji je zemlju dovela ruska diplomatija, ali se on s pravom bojao i druge strane. Čemu se Srbija može nadati od Austro-Ugarske? Posedanjem Bosne ona je ne samo lišila Srbiju da se ojača i ostvari težnje dugogodišnje njene aktivnosti i politike, nego je namerno išla za tim da joj potkreše i nade na budućnost. Ona je sama jasno pokazivala težnje, da se uputi prema Solunu i da, prema tome jednog dana uzme za se i celu Staru Srbiju i dobar deo Maćedonije. Kad je sklopio sporazum o savezu sa Nemačkom Andraši je čestitao caru Francu Josifu sa rečima: "Sada je za Monarhiju put prema Istoku slobodan". Ako se suprotstavi bečkom nadiranju Srbija bi bila sigurno pregažena, a ako povije glavu onda sama, svojevoljno, prima vazalski odnos. Izvojevana samostalnost izgledala bi po tom potpuno prividna. Opasnost od Austrije činila se stalno veća zato, što je bila neposrednija i što je u ovo vreme bečka vlada pokazivala izvesne aktivističke sklonosti. Naslon na Rusiju činio se s toga ipak mnogima, i pored rđavog iskustva, kao jedini put da se ta opasnost oslabi. Rusija je učinila Srbima nesumnjivo veliku nepravdu, ali se treba truditi da se petrogradski krugovi bolje obaveste i da svoj stav izmene na bolje. Jer protivnost ruskih i austriskih interesa na Balkanu traje godinama i trajaće i dalje i ruska politika, u svom sopstvenom interesu, moraće da računa sa balkanskim narodima, a sa Srbima naročito. Jer Berlinski Kongres doneo je i Rusima ne manje razočaranja nego Srbima, i posle njega Rusija je sa više kritike podešavala svoje odnose prema centralnim silama.

Jovan Ristić, vođa Liberalne stranke, koji je vodio srpsku spoljašnju politiku toga vremena, primio je bio prema Austro-Ugarskoj dve obaveze: da sklopi s njom trgovački ugovor i da izgradi železničku vezu. Po tu cenu je dobio njenu pomoć u Berlinu. On je, prilikom pregovora, jasno osetio bečke težnje da Srbija dođe u što veću ekonomsku zavisnost od Dunavske Monarhije. S toga se trudio da kolikogod može te obaveze olakša. U železničkom pitanju uspeo je samo delimično. Po ugovoru, Srbija je imala u roku od tri godine izgraditi železničku prugu od austriske do turske i bugarske granice. Ristić je želeo, bojeći se velikih finansiskih tereta, da se gradnja ne veže određeno baš za taj rok, i da se u isti mah ugovorima obezbedi spoj srpske pruge sa turskom i bugarskom, kako ne bi srpska pruga ostala kao otsečena i s toga ekonomski od prvog dana nerentabilna. Austrija je popustila samo u toliko, što nije tražila u određenom roku i spoj s bugarskom železnicom. Htela je, očevidno, da spajanjem srpske železnice sa svojom osigura s jedne strane put svojoj industriji i trgovini na srpsko tržište bez opasnosti konkurencije, a s druge da srpski izvoz veže skoro isključivo za svoje pijace. Železnička konvencija sklopljena je 28. marta 1880. Prilikom sklapanja trgovinskog ugovora bečka vlada je najpre ponudila carinski savez, a kad Srbija nije na to pristala ona je pravila mnogo teškoća. Ona sa Srbijom nije uopšte htela u toj stvari pregovarati kao sa ravnopravnim činiocem i nije mnogo prikrivala svoje težnje da Srbiju ekonomski podvlasti. Ona je kategorički, bez ikakvih ustupaka sa svoje strane, tražila, klauzulu najvećeg povlašćenja i kad Ristić, braneći ekonomsku nezavisnost zemlje, nije hteo na to da pristane, bečka je vlada zapretila carinskim ratom. Ristić i liberali bili su voljni da prime borbu na tom polju, ali knez Milan nije pristao nego je na upravu doveo novu vladu; sastavljenu od takozvanih naprednjaka, a u stvari od srpskih konzervativaca. Spoljašnju politiku uzeo je da vodi sam, a ministar toga resora, istoričar Čedomilj Mijatović, bio je manje-više samo kulisa.