Istorija

Istorija Srpskog naroda

Napisao: Vladimir Ćorović
(1885-1941)

Sloveni sa Avarima

 

Avari su tako, izbegavši direktne veće sukobe s Vizantijom, postigli ipak donekle ono, što su tražili: ali su obuhvatili čitavu dunavsku dolinu i stali sad prema Carevini sa izvesnim pravom na dalju ekspanziju i sa izvesnom afirmacijom svoje snage. Sad se samo nije više radilo o tom, da pređu na desnu obalu Dunava u gornjem toku, nego da pređu sa severne strane na južnu u njegovom donjem toku, odnosno da iz osnova pomere stabilizovanu severnu granicu Carevine. Ta se želja kod njih javlja vrlo brzo i vrlo jasno. Oni glasno traže i hoće stari Sirmij, ne samo kao najvažniji emporij toga kraja, nego više kao opasno uporište vizantiske vojske na području, koje njima ima da bude ishodište. Ali vešti, i u strahu od još neokušane snage careve vojske, oni žele da se nagode i da to dobiju mirnim putem. Car ih uporno odbija u tom zahtevu, no vezan na drugoj strani, ipak pokušava pregovore, ali za veću sigurnost šalje tamo kao glavnog pregovarača vođu dvorske straže i svog docnijeg suvladara Tiberija. Ovaj dolazi do izvesnog sporazuma s njima, ali se caru taj čini suviše popustljiv i on stoga goni na rat kao na najbolje sredstvo da se smire i upamte ti svi uzbesneli došljaci. Ali rat nije ispunio nade careve. Vizantiska vojska, osećajući protivničku nadmoć, uzmicala je pred Avarima i držala se jedino u sirmiskoj tvrđavi. Izgleda čak, da su avarske čete prodrle do Trakije i da su tek, tu suzbijene, pristale na mir. Taj mir, čiji sadržaj nije potpuno poznat, morao je, međutim, svakako voditi računa o tom, da su Avari postali stvarni gospodari čitava područja od Fruške Gore do blizu ušća Dunava, izuzimajući jedino dve carske tvrđave, Sirmij i Singidunum.

Za čitavo to vreme o Slovenima nema bližih vesti. Vizantija je više zabavljena Avarima nego njima i ne obraća im pune pažnje. Sloveni, verovatno, sudeluju s Avarima zajedno, kao njihovi podanici na području današnje Vojvodine i s toga ih grčki pisci ne navode naročito. Tek oko 578. god. zabeležen je jedan opasan slovenski pohod protiv Carevine, ali ni taj ne beše izveden od Slovena s avarskog panonskog područja, nego sa donjeg Dunava. U ogromnom broju, sa nekih 100.000 ljudi, provalili su oni u Trakiju da je plene. Vizantiski car beše na nevolji. Zapleten od ranije u dug i vrlo promenljiv rat sa Terzijom, on sad nije imao dovoljno raspoloživih četa, da ih baci protiv Slovena. S toga šalje poslanstvo avarskom poglavaru Bajanu, da mu ovaj pomogne tim, što će napasti Slovene u njihovoj zemlji i tako ih odvući od Vizantije. Avari pristadoše i to, u glavnom, s toga, što su želeli da i nad tim delom slovenskih plemena utvrde svoju vlast. Još pre ovog poziva bio je Bajan pozvao slovenske poglavice i vođu im Davrentija, da ga priznaju kao vrhovnog gospodara i da mu plaćaju danak. Sloveni su dali kratak odgovor. "Kakav je to čovek što se greje sunčanim zracima, koji će učiniti da se pokorimo? Ta mi smo se naučili da vladamo tuđom, a ne drugi našom zemljom. A to drukčije ne može biti dok traje ratova i mačeva." Na to je došlo do svađe, u kojoj zaglavi avarsko poslanstvo. Bajan je sad našao pogodan čas, da kao mandatar Vizantije osveti uvredu, a i, prema rečima savremenog Menandra Protektora, što se nadao "da će naći zemlju punu bogatstva, pošto su pre Sloveni opljačkali romejsko područje, a njihovo nije niko drugi od ostalih naroda." Avari, s grčkim izaslanikom, i s vojskom od 60.000 oklopnika, pređoše na romejsko područje i preko današnje severne Srbije i Bugarske, zaobilaznim putem, stigoše na donji Dunav. Prešavši reku u lađama sa po dve krme napadoše odmah slovensko područje i razgrabiše sve, "a da se nigde niko od tamošnjih varvara nije usudio da se s njima upusti u borbu, nego se behu razbegli po šipražju i u gustež šume." Velik broj vizantiskih zarobljenika, koji se zatekao među Slovenima, bi oslobođen i vraćen kućama. Same Slovene poteraše Avari na obavezu plaćanja danka. Ali čim su se Avari odatle povukli u svoje područje, Sloveni brzo digoše glavu, pa nastaviše prema Grcima dalje upade u Trakiju, a prema Avarima prkosni stav nepokornosti.

Osetivši Bajan sa Avarima, da Vizantija treba njega i da je, prema tom, njena snaga drukčija nego što je on zamišljao, odluči se brzo, da sam, bez imalo obzira, uzme utvrđeni Sirmij. Poslao je, istina, svog čoveka u Carigrad da primi od cara ugovoreni godišnji poklon od 80.000 nomizmata, što je bila posledica zadnjeg mira, i sačekao njegov povratak, pa je onda, obavešten da rat s Perzijom još traje, digao svu vojsku i pao između Sirmija i Singidunuma. Tu se spremao da počne dizati most na Savi, ne samo da bi lakše delovao prema Sirmiju, nego i da bi imao povoljniji prelaz u vizantisko područje. Na grčke proteste odgovarao je, da to podizanje nije upereno protiv njih, nego protiv Slovena, koji ne ispunjavaju prema njemu uzetih obaveza; – ali da će svakog, ko bi pokušao da ga ometa u tom poslu, smatrati kao neprijatelja. Ne mogući mu se odupreti Grci su pasivno posmatrali rad. Kad je most bio gotov Avari su izašli s pravim zahtevom tražeći predaju grada. Svesni da je Sirmij vanredno važno strateško mesto za romejsku vojsku, koja se u njemu može pribrati i iz njega počinjati akcije bez opasnosti prelaza preko reke, oni žele, da to mesto dobiju u svoje ruke i s tim i stvarno jemstvo za svoju sigurnost. Oni znaju vizantisku nepouzdanost prema ranijim narodima na ovom području i, poučeni iskustvom, neće da dožive njihovu sudbinu. U Carigradu se, pored sve nezgode opšteg položaja, nije moglo na to pristati. Pad Sirmija značio bi mnogo više nego pad ma kog drugog grada u unutrašnjosti. Ne samo da se ruši jedna jaka brana carevine, nego, što je još gore, njene slabosti postaju očevidne, gubi se strah od njene snage i severna plemena na granici počeće da idu za avarskim primerom. "Voleo bih mu dati", kažu da je rekao car Tiberije, "jednu od dve moje kćeri, nego grad Sirmij." Nemajući vojske, a željan da spase grad, posla nekoliko viših i manjih zapovednika, da iz Ilirika i Dalmacije s tamošnjim posadama pokušaju pomoć. Obratio se i Langobardima. Avari su, međutim, podigli još jedan most s druge strane, i varoš tako potpuno otsekli. Taj drugi most bio je vrlo verovatno podignut na kanalu cara Proba, koji je bio sproveden od Jarka do Kupinova i koji je od Srema pravio neku vrstu ostrva. Grad se hrabro držao, sve dok mu nije počelo nedostajati hrane; a onda, ostavljen bez pomoći, teško namučen glađu, morade da se preda, 582. godine. Sa Sirmijem, "preslavnim gradom", kako vele savremeni Vizantinci, pala je prednja romejska kula na severnoj granici, najvažniji mostovni branik za prelaz Save, i tim padom stvorena je prva rupa na bedemu carevine.