Posle pogibije mađarskog kralja Ladislava (+1290. god.) nastadoše u Mađarskoj velike borbe oko njegova nasledstva. Sva se zemlja podelila u dva tabora: za poslednjeg Arpadovca Andriju III "Mlečića", u pola odnarođenog i nepopularnog "domaćeg" princa i za anžujskog princa Karla Martela, sestrića kralja Ladislava, a sina kralja Karla II. Za anžujsku stranu beše dobar deo moćnijeg hrvatskog plemstva i s početka i kralj Dragutin i njegov sin Vladislav, njihovi srodnici. S toga Vladislav dobija od anžujske strane 19. avgusta 1292. god. vojvodstvo cele Slavonije sem oblasti koje su već pripadale knezovima Vodičkim i Frankopanima. Međutim, malo posle te nagrade, Vladislav kao da je došao u bliži dodir sa kraljem Andrijom; bar se, 1293. god., venčao sa njegovom nećakom Kostancom iz poznate mletačke porodice Morozini. Iz smrti Karla Martela (+1295.), napuljski anžujski dvor postavio je kao svog novog kandidata Martelova sina, Karla Roberta. Dragutin ovog puta nije bio za tog novog kandidata i pravio mu je smetnje.

U tom mutnom vremenu od 1290-1300. god., ban Pavle Šubić, pošto je već imao Dalmaciju i jedan deo Hrvatske u svojoj vlasti, baca oči i na Bosnu. On preduzima neke bliže nepoznate vojne pohode u bosanske zemlje i 7. aprila 1299. god. javlja se prvi put s novom titulom "gospodara Bosne". Izgleda da je to bila neka lična uzurpacija Pavlova, jer upada u oči da o Bosni nema pomena u povelji od 4. avgusta 1299. god., kojom Karlo Napuljski potvrđuje sva prava i oblasti Šubića. Ako je i dobio štogod od bosanskih zemalja, to je s početka moglo biti samo na zapadnim stranama. Na istoku, oblast Soli i Usora držao je kralj Dragutin, a u središnjoj Bosni izgleda da se bar još tada držao Dragutinov zet Stepan Kotroman.

Za vreme ovih borbi oko mađarskog prestola kralju Dragutinu nije zapala neka vidnija uloga. Izvesni podaci govore za to, da je bio na strani svog pašenoga; to pokazuje, sem donekle držanja njegova sina, naročito preporuka napuljskog dvora Dragutinu i njegovoj ženi, da pomognu Karla Roberta, koji se s početka 1300. god. spremao da pređe u Dalmaciju, a odatle u Mađarsku. Posle se videlo, da Dragutin nije ispunio te nade, bar ne s početka. Iste 1300. godine knez Đuro Šubić doista je i preveo Karla u Spljet, a 1301. god. je umro kralj Andrija. Tako je Karlo ostao jedini pretendent. On je, prirodno, bio obavezan Šubićima i za ovaj mah obasuo ih je svojom milošću. Njima za volju, potvrdio je njihovu srodniku knezu Hrvatinu i njegovoj braći bosansku oblast donjih krajeva. Sam ban Pavle ustupio je svoj deo Bosne svom mlađem bratu Mladenu 1301. god. Pavlov sin Mladen, zvan inače i Mladen II, spominje se 1304. god. kao knez "Triju Polja i čitave zemlje klivanjske".

Mađarski episkopat beše navukao na se gnev pape Bonifacija VIII, što nije pomagao njegova kandidata Karla Roberta i što je i posle smrti Andrijine tražio kralja za Mađare na drugoj strani. Da poprave svoj položaj, oni dođoše na misao, da predlože papskoj kuriji borbu protiv jeretika u Bosni, i to i duhovnu i fizičku. Kao mnogo puta ranije, i sada je Bosna imala poslužiti kao ventil za opasnu napetost u Ugarskoj. Do borbe je doista i došlo, samo je ona ispala složenija i teža nego što se nadalo u mađarskim krugovima. U tu borbu uđoše i Šubići. God. 1302. stajali su jedan protiv drugog bosanski ban Stevan Kotroman i ban Mladen Šubić i to čak na međi bosanske države, u oblasti oko Drine. Stevan se svakako povukao u oblast svoga tasta, kralja Dragutina. U junu 1304. ban Mladen je poginuo od "nevernih jeretika". Borbu je nastavio njegov brat Pavle i imao je uspeha; od početka 1305. god. on se zove "gospodarem čitave Bosne", koju daje na upravu svom sinu Mladenu II. Kako se Karlo Robert držao tad potpuno uz Šubića, to je kralj Dragutin ohladio i prema njemu, pored svih srodničkih veza i preporuka, i čak mu pravio neprilike na granici i među velikašima.

Humsku zemlju držao je čvrsto kralj Milutin od 1284. god., kad je Dragutin, dobivši severne oblasti, ustupio trebinjski kraj majci kraljici Jeleni, i kad je Milutin zaposeo ostale krajeve humske zemlje. U njima je on kao namesnika postavio svog sina Konstatina. Kralj Milutin je tokom 1303-4. pregovarao s banom Pavlom i imao s njim čak i jedan sastanak u Vrulji blizu Makarske. Prema Humu Šubići nisu ništa postigli, on je i dalje ostao neokrnjen u srpskoj vlasti. Kralj Milutin, videli smo, nastavio je politiku svog oca i brata u pogledu saveza s Anžujcima. Kralj Karlo beše uputio u Albaniju svog sina Filipa Tarentskog, da upravlja tom oblašću. Ali Filip beše slab da odoleva vizantiskim napadajima, koji pred kraj XIII veka behu postali prilično uspešni. On je oko 1295. god. bio izgubio čak i Drač staro ishodišno mesto anžujskih pothvata protiv Vizantije. Od Vizantinaca ga je preoteo i držao kratko vreme kralj Milutin. God. 1296. grad je bio u srpskoj vlasti. Kad je i kako upušten ne da se pouzdano utvrditi.