Istorija

Istorija Srpskog naroda

Kočina krajna

 

Osamdesetih godina XVIII veka, posle duže pauze, javila se ponovo i austriska agitacija. Ruski uspesi u ratu s Turcima, o kojima je napred bilo reči, naterali su Austriju da i sama, makar i preko volje, uđe u rešavanje Istočnog Pitanja. Za Beč je postalo jasno da je u Rusiji na Balkanu dobila opasnog takmaca. Za nju su bili svi narodi Balkana radi iste vere, a Sloveni još i radi iste rase. Katarina II pokazala je i volje i snage da Rusiji stavi u zadatak oslobađanje Balkanskog Poluostrva od Turaka i izlazak na Egejsko i Sredozemno More. Austrija, posle neuspeha u borbi sa Pruskom, nije mogla pustiti da pretrpi neuspehe i na Balkanu, na koji je jednom bila i osetno zakoračila. Pruska joj nije dala da postigne nikakav uspeh u Nemačkoj i stalno se rogušila protiv nje. Šta je sad mogla da radi bečka vlada? Kancelar Kaunic spremio je bio 1771. god. savez sa Turskom, da bi sprečio rusko nadiranje. Ali kao odgovor na to mogao se očekivati ruski savez sa Pruskom, koji bi za Beč mogao ispasti katastrofalno. S toga je Austrija dosta brzo izmenila svoj stav. Kad nije mogla ići protiv Rusije ona se rešila da ide s njom, da bi stekla prava na deobu dobiti. To je bila nova politička linija Josifa II. God. 1780. došlo je u Mogiljevu do sastanka između Katarine II i Josifa II, a 1782. god., potom do saveza između Rusije i Austrije. Baza sporazuma bila je podela interesnih sfera na Balkanu. Rusija je želela da se stvore na Balkanu dve nove hrišćanske države: Dakija, koja bi obuhvatala Besarabiju, Moldavsku i Vlašku, i obnovljena Vizantija s prestonicom u Carigradu i sa velikim knezom Konstantinom, unukom carice Katarine, kao vladarem. O Srbiji ili ma kojoj slovenskoj državi na Balkanu nije bilo ni kakve stvarnije kombinacije. Srbija nije bila u ruskom planu, a Bugarska se smatrala kao zamrla. Austrija nije bila za takve planove, jer bi oni stvarno značili jačanje pravoslavlja i ruskog uticaja. S toga je ona sa svoje strane tražila Vlašku do Olta, Nikopolj, Vidin, Oršavu i Beograd, a od Beograda najpraviju i najkraću liniju do mora, odnosno do ušća Drima.

Rusija je naskoro potom postala agresivna i već 1783. god. osvojila je Krim. Ponudila je Austriji i da zajednički, još te godine, objave Turskoj rat. Bečka vlada odložila je to, ali je odmah počela sistematsku agitaciju po Srbiji i Bosni i vojničko izviđanje tih oblasti. Radila je i u Albaniji i Crnoj Gori. Austriskim vlastima činili su velike usluge srpski sveštenici, koji su želeli oslobođenje i radovali se savezu Austrije i Rusije. Agitaciju nije bilo teško sprovoditi. Sem hrišćanskih simpatija na ljude su teško delovala i teška nasilja turskih kesedžija. Janičari su bili bezobzirni i udarali su i na same turske vlasti. Porta je slala protiv njih spahije, da ih obuzdaju, ali to je Srbiji donelo samo nove bede. Vođa janičara u Beogradu Deli Ahmet bio je i ugledniji i moćniji od tamošnjeg paše.

Između Rusije i Turske došlo je do zapetih odnosa 1786. god. zbog izvesnih sukoba na Kavkazu. Iduće godine sastali su se ponovo, i to na Krimu, Josif II i Katarina II. Turska je osetila da je taj sastanak imao oštricu protiv nje i da se ne bi dala preduhitriti objavila je Rusiji rat. Iako saveznica, Austrija nije ušla u rat odmah nego tek krajem januara 1788. Stvarna neprijateljstva počela su, međutim, ranije. Kao i u ranijim ratovima ona je i sada računala mnogo sa saradnjom Srba. S toga im je još u jesen 1787. uputila proklamacije, i to po svima oblastima svoje sfere. Pokušaj, da pomoću Srba, uoči Vavedenija 1787. god., prepadom uzmu Beograd nije uspeo. U zimu iste godine obrazovali su Austrijanci od emigranata iz Srbije posebne dobrovoljačke čete, "frajkore" (Freycorps), koje su, pod komandom njihovih i srpskih oficira, prošle vojničku vežbu. Te čete su im bile potrebne, da olakšaju rad redovnoj vojsci i da u Srbiji stvore što povoljnije raspoloženje za Austriju. Glavni zapovednik srpskog frajkora bio je aktivni austriski major, Mihailo Mihaljević, koji je svoj posao radio s puno takta i sa dosta uspeha. Uza nj su pristali ne samo mlađi ljudi i izvesni avanturisti, nego i ugledni domaćini kao valjevski knez Aleksa Nenadović.

Među srpskim dobrovoljcima istakao se ponajviše Koča Anđelković, rodom iz Panjevca kod Jagodine, bivši trgovac, koji je u leto 1787. prebegao u Austriju. Drugi ugledni vođa frajkora bio je Radič Petrović, trgovac i avanturista, koji je prvi stvorio posebnu srpsku četu, u koju su ušli Koča i mladi Karađorđe Petrović. Kad je Austrija objavila rat Turcima Koča je, veoma hrabar i odlučan, učestvovao s jednom austriskom četom u prepadu na Smederevo, a onda je sa svojom četom napao i uzeo Požarevac. Posle tog uspeha napao je Hasan-pašinu Palanku, Batočinu i Bagrdan, pa je i odatle rasterao Turke. Ti uspesi, i smelost, i lični autoritet učinili su, da je Kočino ime steklo naročiti zvuk u narodu i da je njegova četa postala nekoliko puta jača. Jedno vreme brojala je na 500 glava. S toga, i sa daljih uspeha, cela ova vojnička akcija, u kojoj se austriska vojska nije mnogo izlagala, dobila je u narodu naziv Kočina krajina. Priman i pomagan od Srba, Koča je u svom smelom zaletu dopro do Kragujevca i uspeo je čak da i odatle izagna iznenađene Turke. Na zapadu Srbije, knez Aleksa Nenadović očistio je od Turaka valjevski kraj i goneći ih dospeo je sve do Čačka. Kao aktivni agitator po zapadnoj Srbiji istakao se u to vreme bački vladika Jovan Jovanović, koji je lično išao po narodu. Sa učešćem srpskih dobrovoljaca austriska vojska uzela je 16. aprila Šabac. Inače, prvih meseci rata čitav teret akcije pao je na Srbe, koji su imali da pripreme teren za glavnu vojsku. Koči Anđelkoviću, posle pokazanih uspeha, beše stavljeno u dužnost, da svakako preseče veze između Niša i Beograda. On je to jedno vreme vršio s dosta sreće, zbog čega je dobio čin kapetana i zlatnu medalju imajući uza se do 3.000 srpskih boraca, ali je posle, nedovoljno pomagan od austriske vojske, morao uzmaknuti pred nadmoćnijom turskom snagom. Turcima je snabdevanje Beograda bilo veoma važna stvar i oni je nisu hteli upustiti bez teške cene. Srpske čete nisu bile dovoljno snabdevane ni hranom i to je dalo povoda osetnom nezadovoljstvu i nedisciplini, što se sve pojačalo kad se videlo da Austrijanci ne ulaze u borbu ni posle očigledne turske namere da se probiju kroz moravsku dolinu. Bilo je nezadovoljstva i sa Kočom, koji je optuživan da je samovoljan i da nepravedno deli plen. Sredinom aprila 1788. uspeo je Deli Ahmet da razbije Koču i da ga natera na povlačenje sve do Požarevca. Austrijanci su oklevali s planom. Oni nisu hteli da se mnogo založe sve dotle, dok ne vide šta Rusi nameravaju i dok ovi ne privuku na se glavninu turske vojske.