Istorija

Istorija Srpskog naroda

Napisao: Vladimir Ćorović
(1885-1941)

Država maćedonskih Slovena

 

God. 969. umro je naprasno u Bugarskoj car Petar. Već za njegove vlade Bugarska je počela naglo opadati, a posle njegove smrti raspad se ubrzao još više. Prvih godina Petrove vlade odmetnuli su se od njega Srbi iz Raške; a odmah po njegovoj smrti pokušali su odmetanje i Sloveni iz Maćedonije. Na čelu ustanka behu četiri sina brsjačkog kneza Nikole sa imenima starozavetnih lica: David, Mojsije, Aron i Samuilo. Sudeći po imenima iz njihove porodice (majka im se zvala Ripsimija, jedan sin Aronov Aluzijan) oni su bili jermenskog porekla, bar po ženskoj liniji; i to iz jermenskih kolonija sa Vardara, koje su bile naročito pojačane za vreme cara Teofila (829-842.). Njihov ustanak nije uspeo, jer je zakonite naslednike Petrove pomagala Vizantija. Ali su doskora Bugarsku preplovile ruske četi kneza Svjatoslava. Da ih odagna odatle i iz Trakije, gde su bili opasnost za samu Vizantiju, krenuo je protiv njih car Jovan Cimishija. Kad je odbio Ruse, car nije hteo da vaspostavlja bugarsku državu, nego je prosto zaposeo svojim garnizonima, 971. god. Po Dukljanskoj Hronici vizantiska je vojska prešla iz Bugarske i u Rašku, pa pokorila i nju.

Kad je 10. januara 976. godine umro car Jovan Cimishije, nenadno, među njegovim velikašima, koji su vršili neku vrstu tutorstva za maloletne sinove, nasta razdor i otimanje za vlast. Te unutrašnje borbe u Carevini iskoristiše naročito balkanski Sloveni. Dukljanska Hronika priča da su se tad pobunili Rašani na severu; a iz drugih, pouzdanijih izvora, doznajemo i za ustanak maćedonskih Slovena. Sinovi kneza Nikole, koji su se javili ranije kao vođe pokreta, digoše 976. god., dakle uskoro iza careve smrti, veliki ustanak u Maćedoniji. Njihovo ishodište bilo je područje južne Maćedonije od Velesa do Ohrida, a glavno mesto beše im Prespa i posle Ohrid. U selu Germanu prespanskog kraja, kod jedne stare crkvice, nađen je nadgrobni spomenik, koji je 992/3. god. Samuilo, najmlađi Knežević, podigao ocu Nikoli, majci i bratu Davidu, koji je kao najstariji bio primio vlast.

Ustanak brzo uze maha. Kad su čuli za nj, oko 979. god. pohitaše iz Carigrada bugarski potonji vladari, Boris II i brat mu Roman, da pomoću tih ustanika povrate svoju vlast u Bugarskoj. Ali nemadoše sreće. Boris je poginuo na putu, ubijen od jednog Bugarina, koji ga nije poznao u grčkom odelu; a Roman, iako je stigao u Vidin, ne nađe nikakva većeg odziva. Glavni vođa ustanka, Samuilo, nije bio od ljudi, koji bi svoje uspehe ustupio drugome. Od četiri brata on je naskoro ostao jedinac. Mojsej je pao pri napadaju na grad Ser; Davida su ubili maćedonski Vlasi u gorama između Prespe i Kostura; a Arona je docnije dao ubiti sam Samuilo, možda radi njegovih veza sa Vizantijom ili što nije mogao da se složi s njim oko podele vlasti. Kad neće da deli vlast s bratom, još manje će je Samuilo hteti deliti s carevićem Romanom. On Romanu daje samo podređeni položaj namesnika u Skoplju, što ovaj prima videći da nema inače izgleda za uspeh u borbi protiv njega. Samuilo, prema tom, odbija bugarsku zakonitu dinastiju od vlasti nad svojim područjem; on stvara novu državu i uzima vlast za sebe i svoje potomke. Taj svoj samostalni stav on održava do kraja. Iako je posle zauzeo Bugarsku i prestonicu njenu Preslav, on tamo neće da prenosi svoje sedište, nego ostaje veran Prespi i Ohridu. U ta mesta on je preneo i sedište patrijaršije, hoteći da patrijarh bude uza nj kao uz novog cara. Jedino što je primio kao neposredno nasleđe stare bugarske države to je carska titula i ustanova patrijaršije, kojima je hteo i da obeleži svoj stav prema Vizantiji i da pokaže kontinuitet Simeonove tvorevine kao nove državne koncepcije protiv svemoći Carigrada. S toga je njegova država smatrana kao nastavak stare Bugarske od svih savremenika, pa i od same Vizantije.

Vizantija je pune četiri godine, od 976.-980., bila zauzeta pobunom, koju je digao u Maloj Aziji vojvoda Varda Sklir; i posle toga raznim ustancima za oslobođenje muslimana, koje je osokolila akcija Sklirova. Samuilo primećava, da su u evropskim oblastima Carevine proređeni garnizoni i s toga živo radi da svoju ustaničku akciju što više razvije i dobijeno učvrsti. Već 979. on sa vojskom dopire do u Tesaliju i opseda Larisu, koju je posle duže opsade, u jednom novom pohodu, osvojio 983. god. Opljačkavši grad, on je stanovništvo, verovatno slovenskog porekla, preselio u Maćedoniju, a muške uvrstio u vojsku. Tom prilikom preneo je i mošti lariškog svetitelja Ahilija i podigao mu crkvu na jednom od prespanskih otoka, koji se danas zove Ail. Od tada datira kult ovog inače malo značajnog svetitelja među Južnim Slovenima. U žegligovskoj župi podignuta je u XIV veku crkva Arhiljevica, a u užičkom kraju postoji mesto i manastir Arilje. Pad Larise izazvao je u grčkom svetu razumljivo ogorčenje; opasnost od Samuilove akcije postala je do očiglednosti jasna za sve.

Za ovu maćedonsku dinastiju vezano je nekoliko romantičarskih pripovedaka, čiju verodostojnost nije uvek lako proveriti. Naročito su česte ljubavne historije. Samuilov sin, Gavrilo-Radomir, pri osvajanju Larise, zaljubio se u jednu lepu Grkinju Irenu i rastavio se posle radi nje sa svojom prvom ženom, kćerkom mađarskog kralja. God 986., kazuje druga priča, pregovarao je sevastiski mitropolit za mir između Vizantije i Samuila. Ovaj je među ostalim tražio za nekog svog bliskog srodnika sestru cara Vasilija II za ženu. Grci su im kao nevestu podmetnuli kćer jednog dvorjanina. Kad su to doznali Samuilo i njegovi ljudi spalili su mitropolita, koji je doveo mladu, i rat je planuo nanovo. Grci su tad pokušali da odvoje od Samuila Alusijana, neko njemu vrlo blisko lice, koje je gospodarilo u jednom delu države. Nije sigurno ko je taj Alusijan: da li posle dobro poznati unuk Arona, brata Samuilova, ili neki Aronov sin, ili, kako neki bugarski naučenjaci drže, Aron sam, koga je Samuilo dao ubiti. Sigurno je, da je te godine došlo do jednog većeg pohoda Vasilijeva protiv Slovena. Vizantiski car udario je na Sofiju, kao glavno središte puteva od Carigrada prema zapadu, i kao na najistočnije mesto dokle je tada dopro slovenski pokret. Pred Sofijom grčka vojska, pod zapovedništvom još neiskusnog cara, ostaje za tri nedelje neaktivna, opsedajući grad i rasipljujući se po okolini radi hrane za sebe i za konje. Samuilovi ljudi ih, tako rasute, napadaju, plene i ubijaju. Kako je loše i na brzu ruku bila opremljena sva vojska, koja nije imala potrebnog iskustva, vidi se najbolje po tom, što joj naskoro nestaje hrane. Prisiljen svim tim, priča Lav Đakon, carev pratilac na ovom pohodu, Vasilije mora da se nesvršena posla vraća natrag. Pri tom povlačenju, u klancu takozvanih Trojanovih vrata, napadoše ih sa svih strana maćedonske čete i napraviše pravi pokolj. Carev šator, sve blago i sav prtljag beše zaplenjeni. Sam je Samuilo vodio svoju vojsku i 17. avgusta 986. odneo ovu pobedu. Njen rezultat bilo je osvajanje čitave Bugarske, sve do Dunava.