Istorija

Istorija Srpskog naroda

Napisao: Vladimir Ćorović
(1885-1941)

Srpske međusobice

 

Stevan Prvovenčani je kraj života proveo u miru. Pred smrt, koja ga je zadesila oko 1227. god., on se po očevom primeru pokaluđerio i postao monah Simon. Svom nasledniku Radoslavu ostavio je državu potpuno sređenu i unutra i u odnosima sa svima susedima.

Radoslav je bio potpuno u senci svog moćnog tasta. Teodor epirski beše 1223. god. osvojio Solun, proglasio se za cara i postao najsilniji vladar na Balkanu. Ali, ponesen velikim i naglim uspesima, on beše precenio svoju snagu i ušao u borbe sa mnogo protivnika, s Latinima, s Grcima Nikejskog Carstva i najposle s Bugarima. Jedino je Srbe ostavio na miru. Radoslav, sin jedne grčke, a suprug druge grčke princeze, osećao se i sam kao Polugrk. Njegov zaručni prsten ima grčki tekst; grčki se potpisuje i na poveljama. On se ne ponosi imenom Nemanjića, nego svojom carskom lozom Duka. Grčki je natpis i na njegovom bakarnom novcu u obliku zdelice, koji je on prvi počeo da kuje u Srba, po uzoru na novac svog deda cara Aleksija. Srpski letopisci pominju uticaj Teodorove kćeri na Radoslava, koju zovu "nova Dalida", kazujući bukvalno, da mu je ona zavrtela glavu. Čini se, da je Radoslav, pod uticajem Epiraca, popustio i pred protestima ohridske crkve protiv srpske crkvene avtokefalnosti; nesumnjivo je, da je s Grcima tamo opet uspostavio bliže veze. Pouzdano je, da ga je Dimitrije Homatijan, ohridski arhiepiskop, s kojim je bio u prepisci radi raznih teoloških pitanja, hvalio, i pisao je patrijarhu Germanu u Nikeji kako je Srbija pobožna zemlja, ukrašena "čašću valjanoga morala svake vrste". Homatijan je inače lično bio protivnik srpske samostalne crkve i protestovao je, kako znamo, kod Save kad je ona dobijena. Nezadovoljan takvim stanjem u Srbiji Sava je napustio zemlju i krenuo na istok, u sveta mesta, 1229. god. Na tom putu on se svratio na nikejski, Teodoru neprijateljski, dvor, kod cara Jovana Vataca.

Kad je 1230. god. car Asen pobedio cara Teodora kod Klokotnice i zarobio ga, bio je uzdrman i Radoslavov položaj u Srbiji. Bugarski car smatrao je Srbiju, radi velikog Teodorova uticaja u njoj, kao neku njemu vazalnu državu, i s toga je, posle ove pobede dovršujući u Trnovu svoju lepu crkvu u slavu Četrdeset Mučenika, hvaleći se postignutim uspehom, zapisao, kako je dobio celu Teodorovu zemlju "od Jedrena do Drača" i zemlje "grčku i još arbanasku i srpsku". I doista najveći deo Teodorove države dođe pod neposrednu vlast Asenovu; u Solunu samo, s Tesalijom i Epirom, osta na vlasti Asenov zet Manojlo. Srpski princ Vladislav, drugi sin Stevana Prvovenčanog, postade isto zet Asenov. On je, naskoro po padu Teodorovom sa ostalim nezadovoljnicima u Srbiji počeo borbu protiv Radoslava. Radoslav se držao jedno vreme, ali je pred moćnijim bratom morao najposle da pobegne iz Srbije, krajem 1233. god. Sklonio se u Dubrovnik. Taj mudri trgovački grad, koji je sve više širio svoj promet i od cara Asena dobio povlastice za svoje trgovce, primio je s pažnjom i dobeglog srpskog kralja. Iz zahvalnosti on im je, za slučaj da se vrati na presto, dao obilate povlastice: da trguju bez carine, da ne plaćaju mogoriša i da su im slobodni vinogradi, koje su dotle zasadili po žrnovničkoj župi. Iz Dubrovnika je kralj Radoslav možda nešto pokušavao protiv brata, kralja Vladislava, jer je ovaj u to vreme počeo da uznemiruje malu republiku, koja se iz straha obraćala i bosanskom banu Ninoslavu da je po potrebi zaštiti. Zbog pažnje prema kralju Radoslavu dobili su Dubrovčani izvesne povlastice u zemlji despota Manojla, 1234. god., kamo je iz Dubrovnika otišao svrgnuti kralj sa ženom, verovatno s namerom da tamo traži energičniju podršku. U Draču, priča jedan stari srpski biograf, čekalo je Radoslava novo razočaranje. Tamo mu neki Franak ugrabi ženu, a njemu samom ugrozi život. Lišen krune i žene, kralj Radoslav se odrekao svetske sujete i primio je monaški čin. Kao monah Jovan, povučen i zaboravljen, umro je u nekom manastiru po svoj prilici u Studenici, gde je sahranjen.