Istorija

Istorija Srpskog naroda

Napisao: Vladimir Ćorović
(1885-1941)

Oporavljena Srbija

 

Mađarski neuspesi u Bosni nisu niukoliko uticali na promenu politike despota Stevana. On se dosledno i verno držao uz Kralja Sigismunda. Prema izvesnim podacima da se zaključiti, da je Sigismund do njega mnogo držao i da ga je, u svojoj sviti, vodio i u inozemstvo. Tako se, na pr., pominje, da je s njim učestvovao 1414. god. i na značajnom saboru u Konstancu. Isto je tako prema njemu imao obzira i sultan Muhamed, svestan da za svoj presto u velikoj meri duguje njegovoj pomoći. On je s despotom celo vreme svoje vlade održavao ispravne odnose, i zahvaljujući samo Stevanovom posredovanju mogle su biti otkupljene iz ropstva mađarske vođe koje su stradale u Bosni. U drugoj polovini svoje vlade Stevan u Srbiji nije imao nikakvih neprilika. Zemlja je doista otpočinula. On je uživao neosporan ugled što je državi povratio mir, što je pokazao jaku ruku i doslednost u politici, i što je digao blagostanje zemlje u osetnoj meri. Njemu lično bogati rudnici, a naročito Novo Brdo i Srebrenica, donošahu vrlo lepe prihode. Cenilo se, da je samo od njih imao godišnje do 250.000 dukata.

Dok je prema Srbiji, zbog despota, imao obzira, iako je znao za njene veze sa Mađarima, sultan Muhamed nije vodio takvu politiku na drugim stranama. U Bosni je, videli smo, živo i sa vojničkim zalaganjem radio da poljulja dotadašnji poredak i pojača svoj uticaj. Isto je tako postupao i u Albaniji. Samo, zauzet u Maloj Aziji, sultan Muhamed nije dotle nijednom pokušao, da na Balkanu povede ofanzivu velikog stila i da do kraja iskoristi sve povoljne prilike, koje su mu se pružale.

U borbi, koju kralj Sigismund 1418. god. beše poveo sa Mletačkom Republikom, Mađari nisu dobro prošli. Mlečani su imali uspeha ne samo u Frijaulu, nego i na jadranskoj obali. Veliki deo Dalmacije priznade mletačku vrhovnu vlast; tako, sem već pomenutog Kotora, još i Split i Trogir i ostrva Brač, Hvar, Vis i Korčula. "Ugarska beše i opet gotovo potpuno otsečena od mora" i oslabljena makar i posredno. Za vreme te borbe pokušao je zetski gospodar Balša III, da potisne Mlečane s Primorja, a naročito da povrati Skadar. Mlečani su se vešto branili u svojim tvrdim gradovima, koje su mogli flotom snabdevati i odoleli su mu. Izgubili su, istina, Drivast, ali su dobili Budvu. Za Balšu je bio težak udarac mletačko posedanje Kotora. Da bi imao više uspeha otišao je u Srbiju, da traži pomoć od ujaka, despota Stevana. Bolestan već od duže vremena nije dočekao da ispuni želju. Umro je na dvoru despotovom 28. aprila 1421. Nemajući muškog poroda ostavio je Zetu kao nasledstvo despotu i njenoj staroj srpskoj matici.

Dobitkom Srebrenice, Znepolja, Mačve, Beograda i sad Zete despot je stekao državu, koja je bila za trećinu veća od one što je imao njegov otac. Sa oblašću Brankovića Srbija je dobila zemljišni opseg koji je bio veći od srpskog poseda u celom XIII veku. To teritorijalno povećanje i sređeno stanje u zemlji odražava se i u vidnom kulturnom poletu zemlje. Srbija ovoga vremena pretstavljala je državu nesumnjive vrednosti i među balkanskim narodima Srbi su tad sigurno stali najbolje iza Turaka. Ali stešnjena između dva daleko jača suseda, između Mađara i Turaka, despotovina je bila lišena mogućnosti da vodi sasvim nezavisnu politiku. U toliko više, što su to bila dva protivnika koja su se iskučivala i koja su ceo jedan vek stali jedan prema drugom samo s oružjem u ruci.

Na glas o Balšinom odlasku u Srbiju i o njegovoj smrti pregoše Mlečani da čas pre zaposednu izvesne njegove krajeve i gradove. Do kraja juna uspeli su da dobiju Drivast, Bar i Ulcinj. Uspeh rata sa Mađarima i dobitak dalmatinskih gradova dao je maha aktivističkim elementima Republike, koja dotle ustručavala da se zapliće u većoj meri u zetska pitanja. Tom mletačkom politikom bio je izazvan despot Stevan, pa je lično sišao u Zetu. Tu ga je većina naroda dočekala s iskrenim veseljem. Protiv Mlečana stvorio se pravi pokret. Behu se uzbunila i neka albanska plemena (Hoti i Mataruge). Kad su Mlečani osudili Stevanovu ponudu mirnog razgraničenja, ne pristajući da mu vrate neokrnjeno Balšino nasledstvo, Stevan se brzo odlučio da pitanje reši borbom.

Usred priprema za krvavi obračun stiže vest, da je u julu 1421. umro despotov prijatelj Muhamed i da je na vladu došao Murat II. Mlečani su požurili, da od novog sultana dobiju potvrdu svojih poseda u Albaniji, odnosno Zeti, verujući da Murat neće imati prema Srbima onih obzira, koje je imao njegov prethodnik. Ali sultan nije imao kad da se bavi tim pitanjem. Grci behu protiv njega istakli kao pretendenta na presto Mustafu, tobožnjeg sina emira Bajazita. U borbi za presto Mustafa se hteo, sem na Grke, osloniti i na Srbe i uputio je s toga jedno poslanstvo u Srbiju. Ali despot ne htede da uđe s njima ni u kakve pregovore. Bez te jače pomoći Mustafa se nije mogao održati i zaglavio je u Jedrenu 1422. god.

Zbog ovog turskog slučaja i despot i Mleci obustaviše privremeno neprijateljstva. Despot je, dobivši Drivast i Bar, bio pristao na primirje, ali je posle nastavio borbu, kad je video da Mlečani ne popuštaju. Opsada Skadra nije uspela, jer je mletačku posadu u gradu pomagala i flota. Uz Stevana se borilo i nešto Arbanasa Ivana Kastriota, koji je prišao despotu odmah po dolasku ovog u Zetu. Mlečani su obećanjima i mitom uspeli, da pridobiju za se neke uboge Zećane i Arbanase, pohlepne na novac, i pomoću njih su mogli da organizuje dosta aktivan otpor. Pod njihovu vlast prešli su 1423. god. Paštrovići, Tuzi i Pamalioti. Paštrovići su se obavezali čak "da za Republiku ratuju od Kotora do Bara na svoj trošak, a u skadarskom okrugu osam dana o svom trošku, a posle toga da im se plaća. Osim toga je ugovoreno, da ih Republika mora primiti i izdržavati ako ih Turci ili Despot potisnu i da ih pri sklapanju ugovora za mir sa Despotom nikako ne dadu Despotu." Uzalud je posle Ljubiša pokušavao da ovaj korak Paštrovića tumači i netačno brani glađu i opasnošću od Turaka; ovaj postupak ostaje ružna stranica njihove prošlosti. U leto 1423. sišao je u Zetu, mesto despota, Đurađ Branković sa 8.000 konjanika. On je obnovio opsadu Skadra trudeći se, da gradu preseče sve veze. S toga je podizao i utvrđenja oko Bojane. U isto vreme spremao se u pomoć i vojvoda Sandalj. Uplašivši se od te sjedinjene akcije Mlečani su doskora pristali da sklope mir. Po tom miru, zaključenom 12. avgusta 1423., Mlečanima je ostao Skadar, a despotu Drivast, Bar i Budva. Za ostale ustupljene gradove u Zeti Republika se obavezala plaćati despotu po 1.000 dukata godišnje. Sandalju su, za priznanje Kotorskog poseda, odredili rentu od 600 dukata. Bojana je postala čisto mletačka reka. Tri godine potom, u leto 1426., taj je mir dopunjen u toliko, što su Mlecima priznati Paštrovići, kojima se pridružila i župa Grbalj.