Istorija

Istorija Srpskog naroda

Organizacija slovenskih plemena na Balkanu

 

Na osnovu vesti kod cara Konstantina Porfirogenita iza sredine X i vesti Dukljanske Hronike iz XII veka može se dati dosta siguran pregled o geografskoj podeli naših oblasti X-XII veka. Granica između srpskog i hrvatskog područja u sredini X veka bila je na rekama Cetini i Plivi; Hrvatskoj pripadale su oblasti od Livna do Jajca. Od Cetine počinjalo je područje Neretljana, čuvenih gusara, koje Porfirogenit pominje kao potomke nepokrštenih Srba. Njihovo područje obuhvatalo je tri županije: makarsku, rastočku (od Imotskog do Ljubuškog) i "dalensku" (možda "dalmensku" = Dalmisium, Dalmesium – Omiš). U njihovoj vlasti behu ostrva Mljet, Korčula, Brač i Hvar. Glavni neretljanski gradovi bili su: Vrulja (danas Gornja Brela), Makarska, Ostrog i Lavćen vrg Graca; ali od svih je najznatniji tvrdi Omiš. Na Neretvi, dokle je dopirala neretljanska granica, počinjala je arhontija zahumska. Ime je dobila po Humu iznad Boke (Blagaja), ispod koga je izvirala reka Buna. Na tom Humu postojala su dva grada: Bona i Hum, od kojih su ostali tragovi sve do danas. U toj oblasti vladao je rod Viševića, koji svoje poreklo izvode iz stare postojbine oko Visle. Glavna mesta ove oblasti behu: Ston, Ošlje, Dobar; gradovi Mokriski (možda Mokro kod Mostara) i Glumainik (možda Glumine) nisu još sigurno utvrđeni. Istočna granica Zahumlja išla je verovatno do planina oko Kalinovika (možda je i to naziv za grčko Galumanik) ili Gatačkog Polja, gde se dodirivala s granicom Travunije.

Tačne granice između Travunije i Zahumlja ne mogu se danas povući; sigurno je, da su Popovo, Ljubinje i Dabar pripadali Zahumlju i da se trebinjsko-zahumska granica račvala kod samog Dubrovnika. Dukljanin navodi devet zahumskih županija: stonsku, popovsku, Dubrave, Luku, Dabar, Veljake, Žapsku, goričku i nepoznate Večenike, Večenik negde oko Neretve. To su granice Zahumlja iz druge polovine XII veka, kada se ono počelo širiti na račun neretljanskog poseda. Trebinjska arhontija, koja je počinjala od Kotora, imala je celu levu obalu Boke i Konavlje; dopirala je do pred sam Dubrovnik, a na sever do Gacka, a na istoku joj je granica išla Trebišnjicom i planinama banjanskim. Od uvek su, kazuje vizantinski car, trebinjski upravljači bili vazali arhontu Srbije, odnosno Raške. Na ovom području spominju se gradovi: Trebinje, Risan, Vrm, Lukovac i možda Slivje (staro Zetlivi- Setlivi, Stilivi). Dukljanin zna za devet trebinjskih županija: Ljubomir, Fatnica, Rudine, Kruševice, Vrm, Risan, Dračevica, Konavlje i Žrnovica. Dubrovnik, stešnjen u svojim zidinama, širio se u glavnom na račun trebinjskih i zahumskih suseda; njegova poljska dobra, posebno vinogradi, ležali su u glavnom na njihovom zemljištu i radi toga su Dubrovčani plaćali susednim vladarima po 36 zlatnika godišnje kirije, zvane mogoriš. Duklja, koja se od XII veka sve češće zove Zeta, hvatala je od vizantiskog dračkog temata, od Bara do Travunije. Na zapadu je, od Skadarskog Jezera i samog Skadra išla Zetom do Pive. U njoj se spominju samo tri stara mesta: Gradac (Stari Grad – Budva), Novi Grad (možda Prevlaka) i još neutvrđena Lontodokla (L8 ta – ljuta, u vezi s Duklja). Najvažniji grad bila je svakako stara Dioklea, Doklea, po kojoj je cela oblast dobila ime; ali je taj grad u X veku već bio u ruševinama. I ovde se kod Dukljanina javlja karakteristični broj od devet županija i gradova: Luska – lješka, Podlužje, Kučevo – Kčevo – Čevo s Budvom, Koplik, Oblik, Papratna (između Bara i Ulcinja), Crmnica, Grbalj. Dukljanin spominje i oblast podgorje sa županijama: Onogošt, Morača, Komarnica, Piva, Jezero, Tušina, Gusinje, Kom, Dabar, Neretva, i Rama. Ova poslednja župa susedna hrvatskom području, ušla je od 1138. god u službenu titulu mađarskih kraljeva. Ova oblast Podgorja obuhvatala je takozvanu staru, severnu Hercegovinu od Rame do Morače. Bosna, koja je u X veku bila mala oblast oko izvora reke istog imena, imala je svega dva grada: Kotorac i nepoznati Desnik (možda Suteska). Ona je bila u vezi sa Srbijom i smatrana kao srpsko područje. Kraj Soli (severoistočna Bosna oko Tuzle) Porfirogenit izrično navodi kao srpski. Uz Sol, Soli pominje se posle i Usora sa oblašću oko te reke; od XIV veka So sa Usorom idu obično zajedno i oblast im dopire sve do Drine. Donji Kraji behu severozapadno od Usore, s gradovima Ključem i vrbanjskim Kotorom. U jednoj povelji mađarskog kralja Bele iz 1244. god. pominju se obe župe bosanske: Vrhbosna, oko izvora reke Bosne, u sarajevskom polju, Lepenica u fojničkom, Vidoši s Ljubinčićem, Mile (kod Zenice), Lašva, Uskoplje – Skoplje, a na istoku Borač s gradom Pračom i župa Bored (možda Birač). Župe zapadne, od Uskoplja do Livna, javljaju se i pod opštim imenom Završja. Tu su se granice Bosne mešale s hrvatskim i vrlo su često te župe bile i u sastavu hrvatske države. U samoj Srbiji, koju od Bosne deli Drina, nastanjeni su ovi gradovi: Destinik ili Dostinik, koji nije identifikovan, isto kao ni grad crnobuški ili crnovrški, zatim Međurečje, po svoj prilici čitava oblast s gradom (možda Samobor kod Goražda ili Soko nad spojem Pive i Tare), Drežnik (možda današnji užički Drežnik ili, manje verovatno, stari Breznik, Breznica – Plevlje), Lesnik – Lešnica i Soli. Stare oblasti srpske iz sredine XII veka, podeljene među Nemanjinu braću, behu Bijelo Polje na donjem Limu, Budimlje na gornjem Limu, Gradac na Moravi (sad Čačak) i Ras s ibarskom i rasinskom dolinom, koja se vezala uz Toplicu. Istočna granica Srbije sredinom IX veka beše kod Novog Pazara, a u XI veku oko Zvečana. Do Nemanjine akcije Srbija nije prelazila Moravu; na sever nije išla preko Rudnika, a na jugoistok ne dalje od Peći i Đakovice. Glavna snaga srpskog naroda beše, prema tom, u planinskom području istočne Hercegovine, središnje i istočne Bosne, Novog Pazara, jugozapadne Srbije i Zete. Nijedna od bogatih dolina, ni Kosovo, ni Morava, ni Metohija, ni Mačva ne behu tada potpuno u srpskoj vlasti. Srpska plemena, nedovoljno povezana međusobno, i bez pouzdanja u uspeh, ponešto i zaplašena sudbinom svojih slovenskih saplemenika na istoku, koji behu postali plen Bugara i Vizantinaca, ostaju u svojim planinama čitavih pet vekova; a kad se krajem XII veka javi nabujala snaga za ekspanziju njen put je bio unapred određen. Kao planinske lavine spustiće se tad ta plemena u susedne doline i već za dva veka ona će postati gospodari njihovi u najvećem delu i održaće se na tom području kroz sve vekove svoje historije.