Istorija

Istorija Srpskog naroda

Napisao: Vladimir Ćorović
(1885-1941)

Duhovno oslobođenje Srba

 

Car Josif II bio je veoma omražen u krugovima katoličke crkve i među Mađarima i Hrvatima. Duh slobodouman, u istinu prosvetiteljski, bez mnogih nasleđenih predrasuda, on je sasvim ušao u duh savremenog liberalizma, koji je iz Engleske bio zahvatio celu Nemačku i koji je bio nošen od francuskih racionalista i enciklopedista. Za života svoje bigotne majke on se morao ustručavati, ali posle njene smrti izašao je bezobzirno sa svojim reformama. Od bogatog imanja već ranije ukinutog isusovačkog reda dao je stvoriti fondove za škole, a 1781. god. počelo je njegovo ukidanje kaluđerskih redova i zatvaranje manastira, koji se nisu bavili humanim ili prosvetnim radom. Potpunu slobodu vere i versku ravnopravnost objavio je njegov Patent tolerancije od 10. (21.) decembra 1781. Sam papa Pije VI je lično pokušavao da zaustavi ili bar ublaži carevu aktivnost u svim ovim pravcima. Svi njegovi napori ostali su uzaludni. Čak se, na zaprepašćenje vernih, prilikom papina dolaska u Beč, pojavila sasvim antijerarhiska brošura bivšeg profesora univerziteta Valentina Ajbla Šta je papa?, u kojoj nije bilo nimalo onog ranijeg strahopoštovanja prema glavi zapadne crkve. U katoličkim krugovima dobro se znalo, da car lično zakriljuje Ajbla. Ovo je sve bilo dovoljno da objasni neprijateljski stav katoličke crkve protiv njega i njegova dela, i da u isto vreme pokaže i zašto su slobodoumni srpski duhovi i prosvećeni građanski stalež stali na carevu stranu. Mađari i Hrvati bili su protiv cara i zbog njegove germanizatorske i centralističke politike, kao i zbog toga, što je Josif II, kao i Fridrih Veliki i Katarina II, zastupao metode prosvećenog apsolutizma. Srbi se, zbijeni u svoje redove, pod okriljem crkvene autonomije, nisu mnogo bojali od germanizacije; možda joj nisu uviđali ni pravi značaj. Od centralizma i apsolutizma nisu se bojali mnogo; u Turskoj su dobrim delom doživljavali i videli i jedno i drugo, a i sama njihova crkvena uprava bila je centralistička i prilično apsolutistička. Sem toga, Josif II bio je simpatičan Srbima još i zbog toga, što je ušao u sporazum s Rusima i što je počeo borbu protiv Turaka. Sam učeni arhimandrit Jovan Rajić osetio je potrebu da tim povodom da oduška svom raspoloženju u jednoj povećoj poemi. Pod vladavinom cara Josifa II kurs državne politike prema Srbima osetno se promenio, oni su istinski odahnuli, i mogli su se posvetiti nesmetanom radu u narodu.

U Karlovcima se oko mladog i aktivnog mitropolita Stevana Stratimirovića, koji je na taj položaj došao 1790. god., stvorilo novo i aktivno srpsko kulturno središte. Već 1791. god. osnovana je tu prva prava srpska gimnazija, kojoj je osnovni fond omogućio rodoljubivi građanin Dimitrije Anastasijević Sabov. U Karlovcima je otvorena i bogoslovija sa boljom stručnom nastavom. I Kurcbekova štamparija prešla je 1792. god. u srpske ruke, a vlasnik joj je postao bivši sekretar mitropolije Stevan Novaković. Srpski kulturni život se prenuo. Stratimirović je bio pun dobre volje, sam se bavio naukom, voleo je knjigu, i trudio se da celu svoju sredinu zagreje za više ciljeve.

S druge strane mlada srpska inteligencija, ponesena i sama idejama racionalizma, želi da što neposrednije utiče na narod. U njoj se osećaju liberalne tendencije i simpatije za reforme cara Josifa. U tom duhu jozefinizma počinje sve oštrija kritika jalovog i neskromnog kaluđerskog života po našim manastirima, suzbija se klerikalni uticaj, koji je ponegde uzimao suviše maha, i teži se da se narod prosvetom leči od predrasuda i rđavih navika i običaja. "Nacionaliste", kako su sebe nazivali ljudi koji su želeli da pomognu narodu, imali su jaka oslonca u građanstvu, koje je u izvesnim mestima bilo ekonomski napredno i duhovno vrlo lepo razvijeno. Slobodnozidarski pokret, kome su u XVIII veku pripadali svi slobodnoumniji duhovi Evrope, našao je odziva i u srpskoj sredini. Njemu su jedno vreme među Srbima pripadala i neka sveštena lica, kao Stevan Stratimirović i Jovan Jovanović Šakabenta. Krajem XVIII veka bio je kod Srba priličan broj lica, koji su svoje vaspitanje sticali na strani, i to ne samo u pravoslavnoj Rusiji, nego i u Nemačkoj, koja je bila mnogo naprednija od Austrije. Dosta Srba znalo je strane jezike, ruski, nemački i francuski, koji je u to dobao ušao u modu. Krajem XVIII veka, kad je Austrija bila puna francuskih emigranata, bilo je izvesnih kuća koje su uzimale i francuske privatne učitelje. S jezikom se širio i uticaj francuske lektire. Na temišvarskog episkopa Petra Petrovića uticao je u osetnoj meri skepticizam filozofa Pjera Bejla. Kad je on dozvolio da se prevede za Srbe spis unijate Samuila Klajna protiv prekomernih postova ustao je vladika Genadije Dimović protiv načina kako novi bogoslovi kritikuju stare, "kao Volter u Franciji".

Glavni pretstavnik prosvetiteljske aktivnosti u našem društvu i književnosti bio je Dositej Obradović (rođen u Čakovu, u Banatu, oko 1742. god.), duhovno veoma radoznali čovek, koji je kroz život prošao sa široko otvorenim očima. Željan znanja i višeg duhovnog stremljenja on je kao mlad čovek otišao u kaluđere, ali se u Sremu, vinorodnom i putenom, brzo razočarao u idealnoj strani monaških zajednica. Naši kaluđeri bili su sve više nego ljudi od onoga sveta. Iz manastira Hopova, u koji je ušao pun verskog misticizma, otišao je duboko razočaran i ubeđen protivnik takvog za društvenu zajednicu potpuno beskorisnog načina života. Željan da što više vidi i nauči on je potom prošao skoro sva važnija kulturna središta savremene Evrope, počinjući s Grcima u Svetoj Gori i na istoku, pa nastavljajući u Beču, Hali, Lajpcigu, Parizu, Londonu i drugim mestima. Proputovao je, uvek budna duha, više nego ijedan drugi Srbin njegova vremena. Primivši ideje zapadnih i nemačkih racionalista i prosvetitelja, on će, kao književnik, celo svoje delo posvetiti težnji, da otvori oči narodu, da ga pouči, i da mu uopšte bude od koristi. Među Srbima on je oduševljen pristalica naprednih reformi cara Josifa II, koga je, kao malo ko, iskreno i nesebično pozdravljao.

O vek zlatni! O slatka vremena,
Kad je opšta ljubav užežena!

Već 1783. god., obznanjujući svoje prvo delo, Dositej je jasno kazao svoj program. Mesto molitvanja za novac doći će srdačna dela pouke iz ljubavi. I to neposredna, na narodnom jeziku, kako bi ih svet razumeo. "Jezik ima svoju cenu od polze koju uzrokuje. A koji može više polzovati nego opšti, celoga naroda jezik?" To je prvi korak za potiskivanje hibridnog slavjenoserbskog jezika, koji je kod nas vladao i od koga narod nije imao skoro nikakve koristi. Dositej nije mogao prokrčiti put narodnom jeziku, jer je još sam bio dosta pod uticajem stare škole, ali je bar postavio zdravo i jedino opravdano načelo. Istina, bečka vlada, počinjući i reformama školstva, tražila je još od 1769. god. da se u osnovnim školama nastava vrši na prostom narodnom jeziku, ali su srpski crkveni krugovi, zazirući od ovake bečke mere, taj zahtev odbijali s puno uverenja. Josif II uveo je narodni jezik mesto latinskog u više ustanova, pa je to tražio i za škole. Možda bi u izvesnim krugovima taj zahtev naišao na dobar prijem, da nije u isto vreme traženo da se i ćirilica zameni latinicom. Dositej nije ni pomišljao da dira u ćirilicu i s toga je njegova akcija za narodni jezik bila, kao načelna, manje suzbijana, iako nije bila odmah i primljena. Srpski svešteni krugovi, a mnogi i od svetovnih, namerno su ostajali pri starom slavjanoserbskom jeziku nalazeći da ih on spaja sa Rusijom i brani od svih sumnjivih bečkih novotarija.