Istorija

Istorija Srpskog naroda

Razmah Crnogoraca

 

Stanje koje je zatekao vladika Petar kad se vratio bilo je očajno. Zemlja pregažena i poharana, a zemlja ljuto zavađena. Izvesna plemena behu čak povila glavu pred pobednikom. Za neuspeh se okrivljavalo međusobno, sa mnogo žučnosti, a glavne optužbe padale su na račun upravljača. Zlo od koga je Crna Gora toga vremena naročito stradala bila je krvna osveta. Radonjić je krajem 1787. god. pisao jedno očajno pismo u Beč. Pored svih drugih nevolja Crnu Goru muči i glad; "narod je doša vaskolik da pomre ili da se preseli". Za mladog vladiku, u prvim časovima misije, bile su pune ruke posla, i to izuzetno teškog.

U to vreme beše počeo i rusko-turski rat, kome se početkom 1788. god. pridružila i Austrija. Crna Gora ulazila je u austrisku interesnu sferu i Beč se ovoga puta rešio da preduzme akciju i na toj strani. Uputio je među Crnogorce majora Filipa Vukasovića, koji se već ranije sa Paulićem bavio među njima, sa nekoliko oficirskih drugova, i s njima zajedno uputio je i svoj "patent" izdat 17. (28.) aprila 1788. Patent je služio kao legitimacija njegovim oficirima, koji su dolazili da se neposredno dogovore o zajedničkoj borbi protiv "tirjanstva otomanske vlasti". U isto vreme oni su imali da pridobiju za Austriju i Bušatliju, koji se beše odmetnuo od sultana. Ali, u isto vreme, uputili su u Crnu Goru i Rusi jednog svog majora, Srbina Savu Mirkovića. Ruski poslanik u Mlecima Al. Mordvinov pisao je vladici pozivajući ga na saradnju, ali u tom pismu nije ništa govorio o Austriji. Opat Franjo Dolći, Dubrovčanin, koji je imao tesnih veza s Crnogorcima i koji će posle postati sekretar vladičin, opominjao je odlučno Cetinje, da se drži Rusije i da izbegava veze s bečkim ljudima. Kad je Mirković došao u Crnu Goru on je otvoreno agitovao protiv Austrije tvrdeći da "tiranski postupa s narodima grčke vjere".

Vladika Petar prešao je na rusku stranu. Austriski oficiri, bez imalo obzira, pokušaše da u Crnoj Gori izazovu metež. Sami kažu, da su na silu hteli odgovoriti silom, kao da su u svojoj kući. Da ne bi došlo do međusobne krvi, jer je Vukasović bio pridobio nešto Crnogoraca s guvernadurom na svoju stranu, vladika je popustio i pristao je da sarađuje s Austrijancima. Ovi su međutim doživeli teško razočaranje s Bušatlijom. Taj verolomni i skroz nemoralni čovek, ušao je u pregovore s njima, zakleo se, i primio i dao prijateljske poklone, a onda je austriske pregovarače (trojicu oficira) i njihova srpskog pratioca dao iz zasede pobiti i opljačkati. Položaj austriske misije postao bi posle toga i u Crnoj Gori možda odmah neodrživ, da im nije stigla posada od 100 ličkih graničara, za koju se govorilo da je prethodnica veće sile. Posle toga, Austrijancima nije bilo teško, nagovaranjem i novcem, krenuti Crnogorce protiv Albanaca. U toliko pre, što se verovalo da je Crna Gora i inače bila kivna na Bušatliju. Napad na Spuž izvelo je 400 Crnogoraca, 220 ličkih vojnika i poveći broj Brđana. Pri napadu su bili prisutni vladika, guvernadur, Vukasović i mnogi glavari. Austriski izveštač, sveštenik i pesnik Josip Krmpotić, sav uspeh borbe pripisuje Ličanima, a za Crnogorce beleži da su se borili neiskreno, odnosno samo prividno, i da su ih posle smatrali kao neprijatelje. Nisu pomagali čak ni vladičina preklinjanja. Tako je ceo pohod završio s neuspehom. Krmpotićev izveštaj podudara se u mnogom sa onim ruskim iz misije Dolgorukova i nije nimalo povoljan za Crnogorce, koji da su nepouzdani, neobuzdani, grabljivi i lakomi na novac. Međutim, Krmpotić ne ocenjuje u dovoljnoj mogućnosti, da je crnogorsko držanje rezultat ruske političke agitacije i uopšte nepoverenja prema austriskim ljudima. Bilo je, verovatno, i potajne mletačke agitacije. Rezultat svega bio je taj, da je Vukasović, isto kao i Dolgoruki, sa svojim ljudima morao krišom da napušta Crnu Goru. A morao je napustiti, pod austriskim pritiskom, i major Mirković.

Posle svog odlaska Vukasović je pokušao da preko Radonjića stvori od Crnogoraca poseban odred i da ih, u sporazumu sa svojim starijima, delom preseli u austriske zemlje, ali je vladika preduzimao sve da taj plan osujeti. Između Radonjića i vladike nastao je potom primetan razlaz, ali je vladika odneo pobedu. Iz prostog razloga, što je ceo pokret Austrije "zapeo u pesku" i što se od svih obećanja nije ostvarilo ništa. Rezervisani stav vladičin prema Austrijancima pokazao se kao mudriji. Radonjić je sam priznavao, kako je postao onemogućen u narodu "zato sam ih odvojio od Rusije". Međutim, stanje u napuštenoj zemlji mora da je bilo veoma teško. Rusija se, zauzeta u Vlaškoj i Moldavskoj, i inače, nije interesovala za Crnu Goru, a Mlečani su bili u punoj dekadenciji. Šta je moglo da se radi? Ili priznati Bušatliju i njegovu vlast ili tražiti opet kakve bilo pomoći od Austrije. Samo se tako može objasniti, da su se 22. maja 1791. svi važniji glavari, s vladikom i guvernadurom na čelu obratili ponovo u Beč s molbom, da uputi u Crnu Goru jedno lice, koje bi je dovelo u red "po prilici ostali prosvešteni naroda, regulati respublika i vladenija", a kome bi oni bili verni podanici.