Istorija

Istorija Srpskog naroda

Rusko - srpski savez

 

Karađorđe, plahovit i prek, postigavši tolike uspehe, nije mirno davao da mu se osporava vođstvo. On je pri izboru dovoljno podvukao nezgodne strane svoga temperamenta, i kad mu je narod, i pored toga, poverio sudbinu u ruke, u najtežem času, kad nije bilo nimalo jasno kako će da ispadne čitav pokret, onda je razumljivo da on taj položaj neće da upušta sada kad je stvar uspela i kad je do toga došlo u mnogom pravcu neosporno njegovom odlučnošću i aktivnošću.

Prota Matija vratio se bio iz Rusije sa planom, da se osnuje jedno upravno telo, "sovjet", koje bi imalo da koliko-toliko uredi administraciju zemlje i da ograniči samovolju vođa. Protin stric Jakov i druge neke vojvode videle su u tom pogodno sredstvo da se ograniči Karađorđeva vlast. Karađorđe je, opet, videći da predlog dolazi od Nenadovića, mislio da se iza toga nešto krije i prihvatio je predlog sa rezervom. Nije hteo da tim povodom ide na zakazani sastanak u manastir u Bogovađu, u oblast Nenadovića, nego je zakazao dogovor u selu Borku, u beogradskoj nahiji. Tu, u prisustvu i ostalih poglavica, bi zaključeno da se osnuje "Praviteljstvujušči Sovjet Serbski", u koji je svaka nahija imala da pošalje po jednog pretstavnika. Sedište tog Sovjeta pomeralo se više puta, dok se nije skrasilo u Smederevu i Beogradu. Pretsednik tog tela postade njegov pokretač, prota Matija.

Ali, dok su se lako složili u tom da se Sovjet osnuje, teško je išlo s određivanjem njegove prave funkcije. Prota Matija je mislio da to bude najveća vlast u zemlji, koja bi izdavala zapovesti i samim poglavicama; vojvode su htele da Sovjet skuči samog Vožda; a Karađorđe je mislio da će to biti neka vrsta medžliza za rešavanje sporova privatno-pravne prirode, koji je u zemlji svakako potreban. Kada je Sovjet pokušao da proširi svoju vlast, upravo da postane ono što je prota želeo, Karađorđe oseti o čemu se radi i poče pretiti. Opkolivši sa svojim momcima kuću u Smederevu, u kojoj je Sovjet zasedao, naperi kroz prozore puške i pozva ih sve da iziđu napolje: "Lasno je u vrućoj sobi uređivati i zapovijedati; nego da vas vidim sjutra u polju, kad Turci udare." On se pozivao na svoje zasluge, i čisto hajdučki, sa puškom u ruci, naterao je Sovjet da sagne glavu i ostane u ulozi koju mu je on namenio. Odviše prek, on je ostavio zlu krv. Jer, ako su prisutni članovi i popustili pred zapetim puškama, to još nije značilo da su odustali od svojih zahteva i da ih prvom boljom prilikom neće ponoviti. A što je još gore, iza te scene ostala je jedna žaoka poniženja i uvrede, koja u našoj rasi strasti nikad ne ostaje zaboravljena i neosvećena.

Sukobi su se zaoštrili naročito za vreme ove rusko-srpske saradnje. Vojnički, ta saradnja nije ispunila ni iz daleka one nade koje su Srbi u nju polagali. Glavna snaga ruske vojske bila je zauzeta teškim borbama sa Napoleonom i njena akcija na Balkanu bila je, usled toga, sasvim sporednog značaja. Srbi su, neobavešteni dovoljno o evropskom stanju, tumačili rusku uzdržljivost, posle prvih vatrenih poziva, mlakošću i zlom voljom njihovih zapovednika. Karađorđe, kao impulzivan čovek ali i kao čovek koji je imao realan pogled na stvari, nije mogao da sakrije svoje nezadovoljstvo. On je otvoreno poručio generalu Isajevu, koji je zapovedao krajnjim desnim krilom ruskim, kako je ruska neaktivnost dovela Srbe u vrlo težak položaj. Zbog ruskih poziva Srbija je odbila turske ponude o sporazumu, koje su bile povoljne i omogućavale joj mir; zbog Rusije Srbija je navukla na se i mržnju austriskog dvora, koji je potpuno zatvorio granicu i lišio srpsku vojsku i narod svake mogućnosti dovoza hrane i municije. Taj stav Karađorđev pogrešno se uzimao kao neprijateljstvo prema Rusima; on je poticao iz zabrinutosti čoveka na vrhu države, koji se počeo bojati da bi se neaktivni savez mogao obrnuti na štetu zemlje. Ali to je bilo dovoljno, da svi Karađorđevi protivnici oglase sebe kao čiste rusofile i da mu počnu praviti teškoće i u tim pitanjima.

Na Karađorđa su, doista, mnogo uticali tajni i javni prijatelji Austrije. I on je sam oduvek govorio, da sa Austrijom treba biti dobro, jer od njene dobre volje zavisi srpsko snabdevanje municijom i hranom. U duši i on je možda više voleo Rusiju, ali neposredna korist od nje, u to vreme, bila je veoma relativna. Sem toga, za svaki srpski korak ili potez austriske vlasti obraćale su se njemu i činile prigovore. Druge vojvode, kao manje ili nimalo odgovorne, imale su mnogo lakši položaj.

Početkom 1807. god. izgledalo je da će doći i do toliko željene saradnje između Srbije, Crne Gore i Hercegovine. Kad je već počeo rusko-turski rat nisu mogli ni ruski emisari u Crnoj Gori zadržavati narod da ne uđe u borbu protiv Turaka, iako se zbog Francuza nije mogla na to krenuti sva narodna snaga. S Crnogorcima i pobunjenim Hercegovcima sarađivali su i manji odredi ruskih trupa. U aprilu oni su prodrli do Nikšića i opseli taj grad. Već su bili počeli pregovori o predaji nikšićke tvrđave kad iznenada Crnogorci napustiše svoje položaje, ne zna se još tačno iz kojih razloga. Ustanici s Rusima povukoše se tad prema Grahovu i pokušaše da osvoje Klobuk i Trebinje. Ali su ljuto nastradali kod klobučkog grada, kad su Turcima stigla jaka pojačanja. Na strani Turaka učestvovalo je i nešto vojnika francuskih iz Dubrovnika i okoline.

Srbi su u Srbiji odmah od proleća 1807. god. otpočeli borbe na istočnoj strani. Vodio ih je Milenko Stojković, čovek i čvrst i iskusan. Borbe su se razvijale oko Negotina, ali su pojedine srpske čete dopirale sve do Vidina. Jedno vreme Turci su, s većom silom, bili opkolili Milenka na položajima između Štubika i Malajnice, ali se on hrabro održao dok mu nisu stigli u pomoć, potisnuvši Turke, najpre Karađorđe, a potom ruski general Isajev. Odlučni poraz Turaka dogodio se 19. juna. Naročito se proslavio te godine u borbama po Crnoj Reci Hajduk Veljko Petrović, koji je postao jedan između najpopularnijih junaka Prvog Ustanka. Teških borbi bilo je na Deligradu, gde je smrtno ranjen, licem na Veliki Petak, osnivač toga grada Vuča Žikić; a borilo se, isto tako, i na liniji Drine, gde su Turci bili u nadmoćnosti, ali bez prave aktivnosti.