Istorija

Istorija Srpskog naroda

Napisao: Vladimir Ćorović
(1885-1941)

Rusko - srpski savez

 

Formalni rat između Rusije i Turske objavljen je 18. decembra 1806. U taj mah nalazio se u Carigradu kao srpski izaslanik Petar Ičko. Porta je pristala da mu potvrdi još jednom sve ono, što je bilo obećano u leto te godine, a on je obećavao da će Srbi vratiti Beograd. Sad je, međutim, sve to bilo kasno. Da je stvar bila iskreno uređena u septembru možda se srpsko pitanje i moglo nekako smiriti, ali posle onakvih srpskih uspeha i u novoj političkoj situaciji to Srbe nije moglo zadovoljiti. Kad su bili stavljeni pred pitanje da se odluče za mir s Turcima ili za dalju borbu zajedno s Rusima Srbi nisu dugo čekali. Oni su bili za Ruse, i u zajednici s njima za potpuno oslobođenje.

Rusi su uputili Srbima već krajem 1806. god. izvesne sume novca za nabavku municije i potrebnih stvari, a 11. januara 1807. obratio im se general Miheljeon sa posebnim proglasom, pozivajući ih na saradnju. "Kad se združimo i mi i vi, šta sve možemo postići?" On je predlagao da Srbi pođu i osvoje Vidin, očevidno s namerom da pojačaju tamo desno krilo ruske vojske. "Narod srpski dostojan je biti narodom, kome je stidno da plaća danak Turcima. Nije li bolje upotrebiti te novce, koje bi za danak davali na svoje potrebe naroda i na svoje oslobođenje od ropstva." Karađorđu je sam car Aleksandar poslao na poklon dragocenu sablju.

Srbi i Rusi bili su lako složni u tom, da se valja boriti protiv Turaka, ali taktički plan bio im je sasvim različan. Srbi su se nadali da će ruska vojska doći među njih, pa da zajednički prošire tekovine i razviju delo oslobođenja; a Rusi su opet mislili da njima Srbi olakšaju posao na Dunavu.

Nadvojvoda Karlo, brat austriskog cara i poznati vojni stručnjak, predlagao je odmah, po zauzeću Beograda, da taj grad posednu Austrijanci, kako bi preduhitrili Ruse. Iz obzira prema Napoleonu taj predlog nije usvojen, ali je kod Austrijanaca, iza ovih užih srpsko-ruskih veza, ostala stalno velika mera nepoverenja i prema Srbima i prema ruskim planovima na Balkanu.

Uvod u nova neprijateljstva s Turcima bila je pogibija vezira beogradskog Sulejman-paše. Kara-đorđe i druge vođe tražile su od njega da napusti Beograd pošto su uhvatili njegova pisma, kojima je pozivao u pomoć susedne pašaluke. Kad je on 23. februara krenuo iz grada ubili su ga Srbi blizu Mirijeva, a onda su počeli sa pokoljima i drugih Turaka po Beogradu i ostalim mestima. Taj pokolj, surov i s puno ružnih scena, onemogućio je svaku dalju saradnju s Turcima, iako je Porta za to vreme, na navaljivanje diplomatskih pretstavnika Francuske i Austrije, koje su želele da tim odvoje Srbe od Rusa, bila pristala na neke veće ustupke. Srbi su se potpuno opredelili za Ruse. "Vi nas pozivate u savez i zajedničko vojevanje protiv nasilnoga tiranina imena hrišćanskog, što smo od vas uvek želeli i od sveblagog Tvorca molili: da se vi približite nama... Mi ćemo se postarati da ispunimo vaše pametne savete, i nećemo poštedeti krvi naše za slavu Slavena." U sednici srpskog Upravnog Saveta, njegov pretsednik, knez Sima Marković dao je 19. marta sudbonosnu izjavu, da Srbija smatra sebe kao nezavisnu državu. To je bio jedini mogući odgovor na turski zahtev, da im Srbi upute u pomoć protiv Rusa 20.000 svojih vojnika. U martu vratio se iz Carigrada i Petar Ičko, koji je doneo vesti, da Englezi vrše blokadu Carigrada i da pad prestonice nije daleko. U slučaju kapitulacije Carigrada, tvrdio je on, znalo se sigurno da je predviđena i nezavisnost Srbije od Porte. I ta tako prijatna vest uticala je svakako na raspoloženja ustanika.

Kad je Karađorđe izabran u Orašcu za vođa na nj se u prvom redu mislilo kao na čoveka pregaoca i hrabrog vojnika i kao na vođu Šumadije. Njegova aktivnost i uspesi doneše mu, prirodno, opšte priznanje i vlast nad celom pobunjenom zemljom. Njegovo ime proču se brzo skoro u čitavoj Evropi, a srpski svet gledao je u njemu nosioca celog pokreta. Nije samo Kulinova kada mislila i govorila da je s njim sve počelo ("Crni Đorđe, da te Bog ubije! Od kako si ti zakrajinio."). Njegov ugled i njegov položaj počeo je da izaziva ljubomoru drugih vođa. Među prvima u porodici Nenadovića. Knez Aleksa bio je jedan od najviđenijih Srba svoga vremena i jedna od prvih žrtava dahijskog režima. Njegov brat Jakov smatrao se prvim čovekom zapadne Srbije; u nekim aktima potpisivao se "drugi komandant" i nalazio se obično na raznim aktima kao drugi potpisnik uz Karađorđa. U njegovoj kući na Karađorđev uspeh gledalo se popreko. Isto tako, ali sa manje prava, gledale su na Karađorđa i druge neke vojvode. Vuk Karadžić rečito opisuje te odnose: "Jakov, pokorivši Užice i odmetnuvši naiju Sokosku, nazove se zapovednikom naije Valjevske, Šabačke, Užičke i Sokoske, i javno stane Kara-Đorđiju poručivati da mu, kao starešina, ne prelazi gore preko Kolubare; Milenko i Petar (Dobrnjac), osobito posle boja na Ivankovcu, postanu dole preko Morave samovoljni gospodari; Milan Obrenović, udruživši se sa Jakovom i ugledavši se na nj, osim naije Rudničke pritisne gotovo i Požešku pod svoju vlast; Katić, Čarapić i Đuša (Vulićević) iziđu još na veći glas koje nanovo pokazanim junaštvom u različnim bojevima sa Turcima, koje dogovarajući se oko Beograda u različnim događajima, i svaki je u svojoj naiji upravljao i zapovedao po svojoj volji. K ovome još kad se uzme da su ove sve starešine, kao i njihove manje četobaše, bile samo vojnički upravitelji, a za privatne raspre i sudove po selima da nije bilo nikakve određene priznate vlasti, onda se slobodno može reći da je na svakom mestu bio onaj stariji koji je bio jači." Kada su protu Matiju upitali u Petrogradu ko im je starešina u Srbiji, on je odgovorio, "da nemaju nikakvog jednog starešine, nego da nahije imaju svoje starešine, koje se između sebe dogovaraju i savjetuju." Prema tome, Srbija bi bila neka vrsta nahiske savezne države. Pomenute vojvode bi nesumnjivo takvo stanje najviše i volele.