Istorija

Istorija Srpskog naroda

Napisao: Vladimir Ćorović
(1885-1941)

Ruski uticaj u Crnoj Gori i susedstvu

 

Koliko među Srbima u Austriji toliko je bio jak i ruski uticaj među Srbima u Crnoj Gori. Na poziv cara Petra Velikog Crnogorci su 1711. god. ušli u rat s Turcima. Vladika Danilo je posle toga lično išao u Rusiju i stvarao veze između nje i Crne Gore. Njegov uticaj bio je moćan ne samo u Crnoj Gori, nego i u susednoj Boki, gde je vršio crkvenu jurisdikciju. Za svog pomoćnika u toj oblasti on je još 1719. god. dao zavladičiti svog sinovca Savu, iako je imao tek nešto preko 20 godina. Na Danila se naročito tužio katolički episkopat Dalmacije nalazeći da mu smeta u akciji katoličenja, koje je i pod mletačkom vlašću XVIII veka uzimalo maha, i da radi u korist Rusije. Zbog ove druge crte na Danila su s nepoverenjem gledale i mletačke vlasti, iako nije bilo od 1718. god. nijedne teže ratne situacije, u kojoj bi mogle na delima utvrditi svoje sumnje. Danilo je umro 4. januara 1735., pre velikog rata koje su Rusija i Austrija vodile s Turskom i u kome se patriarh Arsenije IV opredelio za bečku vladu.

Njegov naslednik Sava bio je miran i prilično povučen čovek, koji se u poslednjim godinama života odavao piću. Trudio se pošteno da popravi odnose sa susedima mletačkim lokalnim vlastima, koji su se bili pokvarili zbog raznih sukoba na granici, iako nije važio kao mnogo odan Mlečanima. Pred zimu 1742. god. otišao je u Rusiju da se pretstavi kao novi duhovni poglavar Crne Gore i da prikupi nešto priloga za tu zemlju. Ranije nije mogao poći zbog savezničkog rata i dok se nisu koliko-toliko sredili odnosi na granici, jer su Crnogorcima susedna srpska i arnautska plemena bila u krvi s Turcima. Vladika Sava, pod uticajem Mlečana, ostao je u tom ratu neaktivan i pored svih poziva koje su mu upućivali patriarh i kučki vojvoda Radonja Petrović. Arnautske i turske čete napadale su, posle austriskog povlačenja, sva pobunjena plemena, od kojih su mnogo nastradali Vasojevići i Klimenti, dok su Kuči uspeli da napadače suzbiju i da im se osvete. Borbe na tim stranama trajale su još i 1740. god. U svojoj pretstavci carici Jelisaveti Sava Petrović, "mitropolit skenderiski i primorski i Črne Gore povelitelj", kako se sam potpisuje, izneo je teško stanje svoje zemlje u koje je zapala posle saradnje s Rusima 1711. god. O ma kakvoj akciji za vreme poslednjeg rata nema ni jedne jedine reči. Carica je 27. septembra 1743. rešila, da se isplate Cetinjskom Manastiru zaostale sume, da se dade 3.000 rublja za obnovu crkava i manastira, i da se vladici pokloni i drugih potreba za crkvu. A zaostale sume za manastir nisu bile male, jer nisu isplaćivane od 1722. god.

Za to vreme Savin sinovac i zamenik u Crnoj Gori, daroviti ali nemirni i neistinoljubivi arhimandrit Vasilije Petrović, izazivao je protiv sebe mletačke vlasti. One su tvrdile da on truje odnose na granici i da se ponaša dvolično. Zbog toga su preduzele i izvesne represivne mere protiv Crnogoraca. Vasilije je zbog toga otišao lično u Mletke, da uredi stvar, ali u tom nije imao pravog uspeha. Stvari je smirio tek vladika Sava, kad se krajem 1744. god. vratio u svoju otadžbinu. To je dovelo do borbe između njega i Vasilija, koji je želeo da pojača svoj lični položaj i ugled. Vasilije je bio prilično gramžljiv i za novcem i u odnosu sa Mlečićima ta se njegova crta vidno ispoljila. Posle Savina uspeha u Rusiji on se rešio da i on ide tamo i da pokuša sreću. U pismu od 9. februara 1746., kojim je prethodno preporučivao u Rusiji svog rođaka Stevana Šarovića, on je izlagao, kako se u Crnoj Gori toga vremena razgoni neznanje zahvaljujući poslatim ruskim knjigama. "Narod je ovaj veoma hrabar i oštrouman i radi toga "boleznuju" Mlečani, jer ako bi u Crnoj Gori nastala škola filozofije, filologije i retorike, svi bi sinovi rimske crkve pristupili pravoslavlju". Da bi se to postiglo treba da Rusija pomogne obnoviti Cetinjski Manastir kao kulu pravoslavlja. Ali taj prvi korak nije imao mnogo sreće. Parović je, svakako po uputstvu Vasilijevom, radio u Rusiji i protiv vladike Save, pa je, uhvaćen u lažima, dopao zatvora. Okretniji i veštiji nego Sava Vasilije mu se prosto nametnuo kao pomoćnik i u crkvi i u politici; 1750. god. postao je čak i vladika ne sa iskrenim pristankom Savinim. U proleće 1752. god. Vasilije je lično krenuo u Rusiju. U pismu sastavljenom kao preporuka za rusku caricu govori se kako Turci žele da podvlaste "ovaj jedini slobodni principat crnogorski" i kako je Crnoj Gori, u borbi s Mlečanima i Turcima, jedina nada u Rusiji. Crnogorci žele da budu i misle da jesu "pod pokrovom sverusiskog imperatorskog veličanstva". U Petrogradu Vasilije je predlagao, da se "principat crnogorski" unese u rusku carsku titulu, ali su mu tamo odgovorili da bi za to bila potrebna bar formalna želja crnogorskog naroda. O tom se čulo čak i među Srbima u Ugarskoj i govorilo se, da je u tu stvar bio posvećen i pećki patriarh. Čak su se pronosili glasovi, da bi za kneza Crne Gore pod ruskim pokroviteljstvom imao doći Jovan Horvat, vođa srpskih iseljenika iz Austrije u Rusiju. Vasilije je razlagao, u Rusiji, kako je Crna Gora posle Crnojevića ostala republika pod vlašću mitropolita i kako su tad u nju ulazila ne samo plemena Crne Gore, nego i Primorje i Brđani s Kučima, Bratonožićima, Klimentima, Hotima i Kastratima. Ovom prilikom Vasilije je objavio i jednu svoju promemoriju kao Istoriju o Černoj Gori (1754.), istoriski i materialno skroz nepouzdanu, kao što se vidi i iz ostalih njegovih izlaganja. On je u želji da za Crnu Goru i za sebe lično izvuče što više koristi hteo da tu zemlju pretstavi većom i značajnijom, kako bi Rusija imala i sopstvenog interesa da je podržava. Radi toga je on i naglašavao u svojim pretstavkama kako tobože već traže savez s Crnom Gorom ne samo Mletačka Republika, nego i rimski car i "napuljska kruna".

Vasilije je bio došao u vezu i sa pretstavnicima Srba iz Austrije, pa je, po njihovom primeru, tražio, da Rusi otvore "male škole" u Crnoj Gori, a odatle bi svršeni đaci išli posle na dalje studije u Rusiju. Obavešten o tadašnjoj seobi Srba iz Austrije u južne ruske oblasti on je ponudio, da prevede u Rusiju i jedan deo porodica iz Crne Gore. U Rusiji je Vasilije prošao dobro. Kad je 31. marta 1754. u Moskvi služio liturgiju sama se carica pričestila iz njegovih ruka, isto kao i prestolonaslednik Petar. Dobio je i prilične materialne pomoći. Na povratku u Crnu Goru svratio se u Beč. Odatle se potužio na mitropolita Nenadovića napominjući ujedno kako su pravoslavni izloženi gonjenju.

Kad je stigao na Cetinje Vasilije je naglo crnogorskoj politici dao sasvim nov i borben pravac. Za njegova otsustva beše došlo do sporazuma s Turcima o isplati harača. O Maloj Gospojini 1754. god. beše došao vezirov čohadar na Cetinje, da sa svojim ljudima primi danak. Vasilije je ustao odlučno protiv toga. Zar on u Rusiji uveravao kako je Crna Gora nezavisna, pa da sad na prvom koraku bude demantovan? On je verovatno i iskreno želeo da Crna Gora pokaže svoju slobodnu volju, verovao je da će je i Rusija pomoći u eventualnoj borbi. Pod njegovim uticajem Crnogorci oteraše tursku komisiju s Cetinja. Pun divljenja prema Rusiji i njenoj veličini Vasilije je celu politiku obrnuo potpuno prema Petrogradu, napadajući i Turke i Mlečane. To je bio ujedno i način, da protiv pomirljive politike svoga strica postavi svoju, aktivnu i borbenu, koja je svakako više odgovarala i temperamentu Crnogoraca. On je o svom koraku obavestio ruski dvor naglašavajući da samo od njega očekuje izbavljenja i zaštitu. "Našim dolaskom Crnogorci su dobili veliku kuraž".