Istorija

Istorija Srpskog naroda

Napisao: Vladimir Ćorović
(1885-1941)

Srbija kao samoupravna država

 

Turci su bili popustljivi prema Milošu i Srbiji iz dva krupna razloga. Prvi je bio, da izbegnu rusko posredovanje zbog neizvršenog Bukureškog Ugovora, na kom je kod Porte počeo od jeseni 1816. god. insistirati novi ruski poslanik, energični i daroviti A.G. Stroganov. Ne hoteći dati Srbima potvrđene samouprave, onakve kakvu su oni želeli, iz Carigrada su preporučivali Marašliji da bude predusretljiv i da ne štedi na lepim rečima i obećanjima prema Milošu, imajući kao zadnju nameru eventualno kasnije uzmicanje sa izgovorom, da je to davao paša, a ne sultan. Glavno je bilo privremenim umirivanjem i zadovoljavanjem izbiti Rusiji oružje iz ruke.

Drugi razlog bio je isto tako važan. Nemiri i odmetanja u Turskom Carstvu nisu bili prestali zbacivanjem Selima III i odbijanjem njegovih reformnih akcija. U Turskoj je gorelo i dalje. Naročito su postali opasni pokreti u Bosni, koji su bili počeli još za vreme Selimovo, a koji se nisu mogli stišati potpuno ni za vreme borbi sa ustanicima u Srbiji. Ni energični Sulejman Skopljak-paša nije mogao da se održi protiv nezadovoljnika i bio je 1818. god. smenjen. Što se vrlo retko događalo u turskoj istoriji, njegov naslednik, Morali Bećir paša, zahvalio se na svojoj časti pre nego je primio, jer se bojao otvorenog nezadovoljstva, a druga dvojica vezira biše smenjeni za nepune dve godine. Vezirov ugled i uticaj bio je neobično pao. Ljut sultan poslao je tad u Bosnu Ali Dželaludin pašu, poznata zbog svoje odlučnosti i bezobzirnosti, da uvede red. Dželaludin je došao u Bosnu početkom proleća 1820. i odmah je počeo oštre mere. Stari kolenovići, begovi, kapetani i ajani, koji su mnogo polagali na svoj stari povlašćeni položaj i izuzetne obzire, bili su iznenađeni postupcima novog vezira i za svoj otpor gubili su glave ili su bili proterivani iz zemlje. Na juriš je morao da osvaja odmetnute gradove Mostar i Srebrenicu. Po savremenim saopštenjima L. Ranke je zabeležio za nj, da je "vršio pravdu neumoljivu i nepotkupljivu" i da je s toga bio u volji raji. Ali je zato navukao strašnu mržnju muslimana, koji godinama nisu mogli da zaborave njegov režim. Drugi, mnogo opasniji pokret po Portu bio je onaj Ali-paše Janjinskog, skoro pravog dinaste, koji je imao veza i sa grčkim revolucionarima, i koje je, sa sinovima zajedno, potican sa strane, imao velikih pretenzija. On je 1820. god. digao pravi ustanak.

Porti nije moglo biti u interesu, da pored nereda u te dve oblasti izaziva i novi pokret u Srbiji. Ali nije htela ni da se obavezuje. U Carigradu je sve više osvajalo uverenje, da stalna popuštanja štete ugledu carstva i da obnova države mora biti praćena izvesnom čvrstinom njenog vođstva. Ta radikalna struja ojačala je naročito od pojave ustanka u Vlaškoj i Grčkoj. Heteristi su početkom 1821. god. otpočeli s borbama u Moldavskoj i Vlaškoj, izazvani pokretom jednog vlaškog aktiviste, koji se digao protiv pretstavnika grčke crkve i društva i protiv bojara. Malo iza njih digli su ustanak i Grci u Moreji. To je izazvalo pravi bes među muslimanima. U Carigradu bi, na sam Vaskrs, obešen patriarh na vratima patriaršiske crkve; tri mitropolita s više drugih lica, sveštenih i mirskih, stradala su isto tako. Članovi jedne srpske deputacije, koja se u taj mah nalazila u prestonici radi uređenja odnosa sa Portom biše zatvoreni, iako knez Miloš iz lične opreznosti i po ruskim savetima, nije hteo da uđe u ponuđeni savez sa heteristima. Kad ruska posredovanja na Porti u korist Grka i crkve nisu uspela i kad je poslanik Stroganov napustio Carigrad položaj srpskih deputata postao je teži, ali ipak ne i kritičan.

Knez Miloš se držao mudro. Postao je više nego obazriv. S puno razloga. Kad Rusija ne preduzima ništa odlučnije protiv Turaka i posle takvih nedela i posle turske bezobzirnosti i prema njoj samoj, šta bi Srbija mogla očekivati, ako bi kojim aktom izazvala Portu protiv sebe? A car Aleksandar, iako dobar hrišćanin i neprijatelj porobljenih, nije doista preduzeo ništa energičnije zbog držanja Engleske i naročito Austrije, koja je bila, u duhu ideja Svetog Saveza, protivnik svake revolucije. Turci su doista, za svaki slučaj, bili uputili jednu vojsku u Niš, a i pojedinci u Srbiji, ogorčeni na hrišćane, činili su izvesna nasilja i spremali se za eventualnu borbu. Marašlija, vezir beogradski, koji je imao mnogo takta u opštenju sa Srbima, umro je 21. avgusta 1821., a na njegovo je mesto došao zapovednik sa Adakale, Abdurahman-paša, koji je ulivao Srbima manje poverenja. Međutim, do sukoba nije došlo, iako se očekivao. Velike sile, mada se nisu slagale, delovale su ipak u Carigradu da se ne ide predaleko. Posredovanje je izazivalo skoro celo evropsko javno mišljenje, koje je, pod uticajem filhelena, tražilo pomoć za grčke ustanike i za balkanske hrišćane uopšte.