Istorija

Istorija Srpskog naroda

Napisao: Vladimir Ćorović
(1885-1941)

Bosna kao stožer nove srpskohrvatske države

 

Kralj Tvrtko je od 1377-1390. god. postigao nekoliko veoma lepih uspeha i napravio Bosnu najvažnijom državom toga perioda na Balkanskom Poluostrvu. Srbija, Bugarska i Grčka stajale su neposredno pred izmahnutim turskim mačem i nisu imale slobodnog zamaha. Zaštićeni njima, Tvrtko sa te strane zadugo nije imao veće opasnosti i s toga je mogao, nesmetan, da ide za svojim ciljevima.

Za vreme mletačko-đenoveškog rata, 1378-1381. god., Tvrtko je proširio svoj uticaj na jugu. Kao mletački vazali, Dubrovčani su se bili mnogo uplašili za svoje posede i tražili su pomoći na sve strane. Kralj Tvrtko im je, u času ozbiljne opasnosti, poslao svoje ljude da čuvaju Ston. Kad su Mlečani sredinom avgusta 1378. uzeli Kotor i njegov kraj Dubrovčani su upotrebili sva sredstva na mađarskom dvoru, da tog svog starog takmaca oštete i na neki način izluče iz konkurencije. Preduzimali su i sve druge mere protiv njega goneći mu lađe i ljude i sprečavajući mu svaki promet i trgovinu. U nevolji, Kotor se obratio za zaštitu kralju Tvrtku. Tvrtko je, zaista, pokušao da posreduje u Dubrovniku, pa kad njegovo zalaganje nije uspelo on se otvoreno stavio na stranu Kotorana. Ovi su mu, kao cenu za pomoć, ponudili svoj grad i njegovu oblast. Ali pre nego što je Tvrtko morao preduzeti kakvu veću akciju došlo je do poraza mletačke flote kod Pole (7. maja 1379.) i do kotorske predaje mađarskom kralju. Tvrtko posle toga nije mogao preduzeti ništa, a da ne dođe u otvoren sukob sa Lajošem. Jedino je odlučno stavio do znanja, da ne bi mogao dozvoliti da Dubrovčani, kao eventualni mandatori mađarske krune, posednu kotorski grad. A ovi su to želeli da postignu iz mnogo razloga, ali prvenstveno s toga da bi podredili jednog opasnog trgovačkog takmaca. Kad je Turinskim mirom 1381. god. Kotor konačno pripao Mađarima, Tvrtko nije napustio svoj plan da ga jednog dana ipak dobije, ali se odlučio i na druge mere.

U njega je za to vreme potpuno sazrela misao o stvaranju jedne svoje slobodne luke. Dubrovačko držanje za vreme cele te krize znatno je pomoglo, da on uvidi, kako je potrebno da se Bosna emancipuje od dubrovačkog pristaništa. Kotor je, u ovaj mah, izgledao izgubljen i sad je trebalo tražiti nov izlaz na more. Koristi od toga bile bi za Bosnu očevidne: njena bi trgovina procvala i oslobodila bi se dubrovačkih posrednika; zemlja bi, za svaki slučaj, imala slobodnu vezu preko mora i u teškim vremenima ne bi morala tražiti milost ili dobru volju zavisnih dubrovačkih gospara; i najposle Bosna, kao razvijen organizam, trebala je svoje morsko pristanište i iz pitanja prestiža. Mesto za svoju novu luku kralj Tvrtko je izabrao u dračevičkoj župi, u zaštićenom kotorskom zalivu, na severnoj strani Boke, gde je on imao dugu svoju obalu. U jesen 1381. god. njegovo bavljenje u Dračevici pospešilo je odluku i grad je uskoro počeo da se zida. U isto vreme, iz trgovačkih, a verovatno i iz političkih i strateških razloga, Tvrtko je počeo da podiže i grad Brštanik kod Počitelja. Tako su oba njegova puta na more, i onaj u dolini Neretve i onaj u Dračevici, imala da budu štićena gradovima. U ovom drugom gradu dovršenom 1383., bilo je i malo kraljevo brodogradilište.

U Dubrovniku je ta Tvrtkova odluka primljena s jetkošću. Novi kraljev grad, u koji će biti upućena sva trgovina Bosne i Raške, postaće nesumnjivo vrlo ozbiljan konkurenat za malu republiku. Njezino bogatstvo, njezin trgovački značaj i njezina, može se sublizu reći, ekonomska ekzistencija zavisili su ponajviše od trgovačkih veza sa balkanskim zaleđem, a u prvom redu od veza sa Bosnom i Srbijom. Nije s toga nikakvo čudo, što je Dubrovačka Republika dala i osetiti, da u toj nameri Tvrtkovoj vidi očit akt neprijateljstva prema sebi. Radi toga odnošaji između Tvrtka i Dubrovačke Republike postaju zapeti i bez malo prelaze u neprijateljstva. Republika se obratila čak i mađarskom kralju sa tužbom na Tvrtka, ali se u Budimu, zbog prečih briga, na nju nije mnogo osvrtalo.

U mostarskom Bišću, u blagajskom Podgrađu, izdao je 2. decembra 1382. kralj Tvrtko svoju povelju o novom gradu. Zazivajući sv. Stevana, čijom blagodati "spodobln?n? b?h? věn?ca i č?sti i ks??etra car?ska pr?v?h? moih? roditel? svet?h?, gospode sr?b?ske," i posledujući "žitih ih? i věrě i pravilom? car?skim?," on taj svoj novi grad naziva imenom svetiteljevim. Danas je taj isti grad poznat jo? uvek pod imenom Novi, ili Herceg Novi, Castelnuovo. U njemu je kralj bio odredio, da bude slanica i trg za prodavanje soli. Na silne molbe Dubrovčana, da ih ne upropašćava i da ne poriče obećanja i povlastice stare gospode raške, njegovih prethodnika, kralj se ipak donekle smilovao i dao im je pismenu potvrdu, u toj istoj povelji, "da ne budet? u ?n?m? gradu lhbo pod? grad?m? tr?g? soli prodan?a do věka." Ali ova milost, veli kralj, trajaće samo dotle, "dokole grad? Dubrovnik? i vlastele dubrov?čsci si?ega ne potvore i něk?m? nevěrom? ne izgube ?ni i nih? dětca i nih? poslědni."

U to vreme, 11. septembra 1382., umro je mađarski kralj Lajoš Veliki. Njegovom smrću Mađarska je izgubila ne samo jednog vladara veće vrednosti, nego i jedinu zakonitu mušku ličnost u dinastiji. Njegovi naslednici behu same žene: udovica mu Jelisaveta, Tvrtkova rodica, i dve kraljevske kćeri Marija i Jadviga. Starija Marija beše verena sa Sigismundom Luksemburškim, sinom češkog kralja, a nemačkog cara Karla IV. Ona je već 17. septembra bila krunisana za "kralja" Mađarske. Kralj Lajoš nadao se, da će uspeti, i iza svoje smrti, održati uniju između Poljske i Mađarske. Ali Poljaci, nezadovoljni mađarskim režimom, postaviše mladom vereniku vrlo teške uslove: među ostalima i taj, da mora stalno živeti u Poljskoj. Kad je on to odbio, Poljaci izabraše za svoju kraljicu mlađu sestru Jadvigu, koja beše verena sa Vilhelmom, sinom austriskog vojvode Leopolda III; i odvojiše se tako od zajednice s Mađarskom. Da to nije išlo bez težih zapleta i kriza razume se samo po sebi. Ali još teže krize nastaše u oblasti kraljice Marije. Mađarsko plemstvo javilo se sa velikim prohtevima protiv vlasti žena i naročito protiv vlasti glavnog kraljičinog doglavnika, palatina Nikole Gare. Glavni protivnici novog režima među Hrvatima behu Horvati, – Pavle, zagrebački biskup i Ivan, mačvanski ban, – i njihov ujak Ivan Paližna, prior vranskog manastira kod Zadra. Oni doskora pređoše u otvorene protivnike kraljičine i okupiše oko sebe velik broj buntovnika. Protiv kraljice Marije oni stadoše na stranu njenog suparnika, Karla Napuljskog, koji je pretendovao na mađarsku krunu kao najbliži muški srodnik umrlog kralja. U Mađarskoj i Hrvatskoj nastadoše smutnje i borbe, kao kad je, oko sto godina ranije, pred izumrće Arpadovića, trebao da mađarski presto zauzme Karlo Martel ili sin mu Karlo Robert.