Istorija

Istorija Srpskog naroda

Turska osvajanja

 

Rat između Austrije i Turske nastavio se na veliku štetu prve. Karlo V, zbog rata s Francuskom, nije bio u stanju da pomogne, a Ferdinand sam nije mogao da spreči tursko napredovanje. Pokušaj njegove vojske da povrati Budim završio je bedno. Turci su zauzeli mnoga mesta zapadne Ugarske sa Pečujem i Stonim Beogradom, a prodirući uz Dunav osvajali su važni i lepi grad Ostrogon. U Slavoniji turska granica prešla je Valpovo, Čazmu i Koprivnicu. Austrija je zadržala zapadni pojas Ugarske, a Hrvatska je sama govorila da pretstavlja "ostatke ostataka." Tursko prodiranje dirnu u savest Evrope, pa se mnogi habzburški protivnici osetiše pobuđeni, da im olakšaju položaj. Francuski kralj Fransoa I, saveznik Turaka, doživevši više neuspeha, bi prisiljen da 1544. god. traži mir. Iza njega sklopiše mir i Turci, najpre s Ferdinandom 1545., pa sa Karlom 1547. god. Mudri Sulejman, oprezan i dobro obavešten, nije hteo da se, bez potrebe, izloži napadu jedne veće hrišćanske koalicije.

U Erdelju, udovica Zapoljina, kraljica Izabela, dođe u sukob sa jednim delom svoje okoline. Kao majka ona je htela da očuva krunu svom sinu i nije verovala Habzburzima. Njen glavni savetnik, namesnik fratar Đorđe Utješenović, inače rodom Dalmatinac, bio je za sporazum i kao sveštenik i kao diplomata. Kraljica nije imala poverenja u njega, pa se, kad je doznala za njegove tajne pregovore, potužila i sultanu, tražeći zaštite. Sultan je u taj mah bio zauzet u Persiji, ali se ipak brzo odazvao, jer je video da je zapadni svet, i dalje krvno zavađen, bez većih opasnosti za nj. On odmah naredi budimskom paši i okolnim sandžacima, da pođu u pomoć kraljici. Glavni stub kraljičine stranke bio je Petar Petrović, koji je ostao dosledno na staroj liniji. On je 1550. god. sa svojim Srbima i nešto Turaka poveo borbu protiv fratra Đorđa, ali u njoj nije imao uspeha. Na to je počela neposrednija intervencija sultanova. On je tražio, da za namesnika dođe Petrović, da mu Mađari ustupe gradove Bečkerek i Bečej i da mu se povisi harač. Ti zahtevi oslabili su kraljičinu stranku, koja je sem toga pretrpela i vojnički poraz. Prisiljena, kraljica je 19. jula 1551. pristala na ugovor, da se odreče Erdelja i krune uz izvesnu novčanu otštetu i pod uslovom da joj sin dobije neka vlastelinstva u Šleskoj i da postane zet Ferdinandov. Petar Petrović je isto tako morao napustiti svoja dobra i gradove, a mesto njih je dobio Munkač. Na to je Sulejman objavio rat smatrajući da je tim povređeno njegovo pravo i njegovi interesi.

Tursku ofanzivu počeo je u septembru 1551. kao vrhovni zapovednik rumeliski beglar-beg Mehmed-paša Sokolović. Taj čovek, koji će u Turskoj doskora voditi glavnu reč, bio je poreklom iz Bosne, iz sela Ravanaca, sokolovićske opštine, blizu Rudog. Kao dečak proveo je izvesno vreme u manastiru Mileševu, učeći knjigu. Roćen je bio 1505/6. god., a odveden je bio u Jedrene, kao roditeljski danak u krvi, kad je bio svestan i svoje sredine i svog porekla. Darovit i ambiciozan poislamljeni Mehmed dospeo je rano u Carigrad, i to u sam dvor. Kao mlad čovek učestvovao je u bitci kod Mohača i u drugim borbama po Ugarskoj. Već 1546. god. postao je kapudan-baša, to jest šef turske mornarice, u vreme, kad je drugi Srbin iz Bosne, Rustem paša Opuković, bio veliki vezir. Tri godine docnije postao je Sokolović rumeliski begler-beg i s toga položaja poveo je vojsku u Mađarsku.

U Sokolovićevoj vojsci bio je priličan broj Srba, i to i onih koji su došli kao martolozi i azapi i onih koji su mu se pridružili u Banatu. "Fratar Đorđe tražio je od Ferdinanda da raspiše akt o oslobođenju seljaka, jer su na tome pitanju mnogi seljaci, naročito Srbi, prešli u tabor Turske, koji su im obećavali slobodu." Dogodilo se ono, što je Turzo predviđao pre deset godina. Ferdinand, međutim, nije primio Đorđeve predloge. Sokolović je s planom izlazio Srbima u susret, da bi ih što čvršće vezao za tursku stvar. U ovom ratu oni su mu s toga učinili lepih usluga i kao borci, i kao dostavljači. U mestima, gde su oni sačinjavali glavnu posadu, predavali su se po dogovoru. Njihovo držanje, sem toga, obeshrabrivalo je Ferdinandovu i fratrovu vojsku, koja ni inače iz početka nije bila ni mnogo spremna ni raspoložena za borbe. Posle kraćih borbi Sokolović je zauzeo Bečej, Bečkerek, Čanad, Lipovu i čitav niz drugih gradova po Banatu, ali mu nije pošlo za rukom da osvoji i Temišvar. Posle turskog povlačenja ispred toga grada Ferdinandove i fratrove čete uspele su da povrate skoro sve izgubljene gradove i da dobiju i nekolike veće pobede. Sokolovićeva ekspedicija završena je tako s neuspehom, iako glavnina njegove vojske nije nigde ušla u odlučniju borbu. Ali austriski ljudi nisu ipak bili zadovoljni. Nalazili su, da fratar Đorđe, koji je u međuvremenu postao kardinal, ima nekih potajnih želja i puteva, pa su ga pred Božić 1551. god. dali ubiti. Tim, očevidno, nisu nimalo pojačali svoje pozicije. Naprotiv. Izazvali su zabunu i nepoverenje čak i u onim redovima, koji su im bili odani, i tim su potrli sav moralni značaj svoje pobede.

Da bi delovao na Srbe, a i da bi upotrebio sve raspoložive snage za borbu, Ferdinand uputi u Erdelj i Petra Bakića, stričevića Pavlovog, koji je imao oko 1.500 ljudi pod sobom, bio iskusan ratnik i koji je i lično i zbog porodice uživao znatan ugled. Ali njegov pokušaj, u februaru 1552., završio je potpunim neuspehom. Malo potom Bakić je i umro, 24. aprila 1552., ne uspevši da ispuni nade koje su u nj bile polagane. Nisu ih, u ostalom, ispunili ni drugi. Austrijanci su, boreći se stalno sa finansiskim teškoćama i unutrašnjim krizama, bili apsolutno u nemogućnosti, da vode kakvu akciju velikog zamaha na dug rok. Oni su pokazivali snage samo na mahove. Tako je bilo i ovog puta. Aktivnost iz jeseni 1551. god. zamenjena je izvesnom klonulošću već iduće godine, kada su Turci, bez velikih žrtava, uspeli da povrate izgubljene pozicije u Banatu i da osvoje Temišvar.

Tako je, sredinom XVI veka, celo područje Ugarske u kom su Srbi živeli u većim masama, ceo Srem sa istočnom Slavonijom, Baranja, Bačka i Banat, došlo pod tursku vlast.