Istorija

Istorija Srpskog naroda

Napisao: Vladimir Ćorović
(1885-1941)

Srbi u Ugarskoj

 

Vrlo moćni činioci među ugarskim staležima, a još više na carskom dvoru, nalazili su, da su učinjeni ustupci Srbima išli predaleko, da oni stvaraju državu u državi, i da kao "šizmatici", s naročitim povlasticama, unose nezadovoljstvo među drugo stanovništvo. Njihovu vojničku vrednost oni su potcenjivali, tvrdeći da oni nisu ipak prava vojska i da im naročito nedostaje potrebna disciplina. Za srpsko sveštenstvo tvrdili su da je neuko i poročno, a sam narod da nije mnogo pouzdan. Jedan deo tih prekora bio je tačan, ali nesavesno uopšten i jednostran. Među srpskim izbeglicama, koje su verovale da je njihovo sklanjanje u Austriju samo privremeno, bilo je dosta elemenata koji su živeli od danas do sjutra. Sa službenih strana poručivalo se i naglašavalo, da je nastavak borbe stalno u planu, tako da se ljudi nisu mogli lako snaći i početi nove poslove. Privremenost je postajala stalnost. S tim su dolazile ostale nezgode. Dugogodišnje ratovanje, napuštanje kuća i svoje sredine, nemaština i podivljalost naravi koja prati sve ratove, imali su svojih rđavih posledica i kod Srba. Jeromonah Mihailo Račanin, jedan iz kruga boljih i nekako zbrinutih, jadao se 1695. god., kako naši ljudi žive "u velikom utesnenju", "lišeni svojih domova i manastira i svakog dobra, a ovde nikakvo dobro ne priobreli". Godine im već prolaze "po zlu dobra čekajući, i ne dočekasmo."

Naročito je bio aktivan katolički klir, kome je na čelu stajao do kraja antipravoslavski i nepomirljivi kardinal Leopold Kolonić. Godinu-dve dana iza carskih privilegija njegovi su ih ljudi otvoreno gazili. Za sremskog unijatskog episkopa bi postavljen 1693. god. Petar Ljubibratić. Iste godine doneo je pečujski sud odluku, po zahtevu biskupa Matije Radonjaja, da se proteraju svi Srbi pravoslavni iz tog grada, "kao šugave ovce iz stada". Bilo je i drugih nasrtaja. U isto vreme i srpska milicija ukinuta je kao samostalno telo i stavljena je pod vrhovnu komandu carskih generala. U Beču se, sem toga, uzimao u obzir i plan da se srpska naselja razbiju tako, što bi se Srbi razbili u razne kolonije. Kao odgovor na sve to došle su odmah tužbe srpskih pretstavnika i njihov zahtev, formulisan na zboru u Baji 1694. god., da ostanu u zajednici i da im se dade odvojeno zemljište, i to Mala Vlaška između Save i Drave. Stavovi su jasni. Srbi traže stalno, proširujući svoje zahteve, svoj automan položaj u punom smislu te reči, sa svojom crkvenom i svetovnom vlašću, sa svojom milicijom i sa svojim područjem. Beč, mada im je davanjem privilegija priznao zaseban položaj, želi da tu samoupravu što više oslabi i ograniči. Borba oko toga vodiće se skoro stolećima. Kad im Srbi budu potrebni Beč će pristati da im, s vremena na vreme, obnovi privilegije i sa laskanjem da nova obećanja; čim opasnost mine, svi će srpski neprijatelji gledati na sve načine da se obećanja izigraju.

U toku 1693-5. god. Austrijanci prema Turcima nisu imali skoro nikakvih uspeha. Pokušaj iz 1693. god. da se dočepaju Beograda završio je bedno. Iz oduševljenja prozvao je tada veliki vezir Beograd "mestom sreće", Hajrul-bilad, i sam je sultan Ahmed II došao u grad, da pokaže svoju radost zbog toga uspeha.

Turci su tokom 1692. god. postigli izvesne uspehe i prema Mlečanima. Sulejman-paša Bušatlija napao je u septembru na Crnu Goru i bez muke je dopro do Cetinja. Mlečani biše prisiljeni da predaju to mesto, ali im se dopusti da izvedu svoju posadu. Polazeći iz manastira oni su ga minirali i naneli osetne gubitke Turcima, koji su u nj ulazili ne sluteći zla. Tako će učiniti i kasnije u trebinjskom manastiru Tvrdošu, s motivacijom da se ne bi Turci tu "ponovo" učvrstili. Više sreće imali su Mlečani u dolini Neretve, gde su u leto 1694. osvojili Čitluk i Gabelu. Jedno vreme behu poseli i Popovo i Trebinje i oblast oko korjenićkog Klobuka.

Početkom 1695. god. došao je na turski presto borbeni Mustafa II. Nošen željom da popravi greške svojih prethodnika i da dade novog duha celoj carevini on se sam stavio na čelo vojske. Glas o njegovoj aktivnosti i energiji beše zaplašio sve njegove protivnike. Taj strah se dao odmah primetiti i u austriskoj prestonici. Već krajem februara te godine dobio je patriarh potvrdu svog prava da imenuje episkope i da ti episkopi imaju prvo kanoničke vizitacije. U isto vreme Srbi su bili oslobođeni da plaćaju desetinu katoličkom kliru. Austriska bojazan pokazala se kao potpuno opravdana. Neuspesi njene vojske u Banatu i Erdelju, 1695. i 1696. god., mogli su kompromitovati ako ne ceo ishod, a ono dobar deo dotadašnjih rezultata ovog dugog i svima doteščalog rata. Da se poprave mutni izgledi Austrijanci su 8. februara 1697. sklopili savez sa ruskim carem Petrom Velikim, nesvesni tada u pravoj meri opasnosti kojoj se izlažu uvodeći tu silu u rešavanje turskog pitanja i turske vlasti na Balkanu.

Velika sreća za Austrijance beše, što su u svoju vojsku dobili mladog i genialnog vojskovođu Evgena Savojskog, francuskog plemića, za koga njegova otadžbina ne nađe dostojnog zaposlenja. Ovaj energični, iako vrlo neugledni, vojnik primio je komandu u leto 1697. god., a već 1. (11.) septembra uspeo je da potpuno razbije tursku vojsku kod Sente, koju je vodio sam sultan. Posle te pobede krenuo se Evgen sa svega 6.500 ljudi na vratoloman i drzak pohod u središte Bosne, znajući da je bosanski paša bio i stradao u borbi kod Sente. Na tom pohodu nije naišao ni na kakav otpor sem kod Vranduka. U Sarajevo je stigao 13. oktobra, gde je tri dana harao. Već prvog dana bila je varoš zapaljena. Stroge mere bile su pravdane tim što su Turci ranili austriske parlamentare. Pri požaru, u lako zapaljivoj varoši, gde su kuće bile mahom od drvene građe i slabog ćerpiča, stradali su podjednako i hrišćani kao i muslimani. Iz opljačkanog grada princ Evgen je poveo sa sobom izvestan deo pravoslavnog i katoličkog elementa, da ga naseli po Ugarskoj. Izvestan deo naših ljudi jedva je dočekao da se posle vrati u Sarajevo. Velika porodica Budimlića dobila je otada taj nadimak, kao sećanje da su jedno vreme proveli kao Budimlije.

Ali, mada su odneli kod Sente tako veliku i vidnu pobedu, Austrijanci njom, ipak, nisu izmenili mnogo ceo vojnički položaj. Ovaj upad u Sarajevo bila je samo jedna epizoda. Ono što bi bilo daleko važnije, da prenesu ponovo bojno ratište ispod Dunava, na to nisu smeli da se reše. Ne čak ni da izvedu napad na Beograd, koji je bio vojnički važnija tačka od Sarajeva. Njima je pobeda kod Sente bila sad dobrodošla da se Porta uveri kako je malo izgleda da će moći izmeniti ratnu sreću i da postane sklonija na mir, a s druge strane da uveri i Francuze kako se Austrija ne da lako slomiti i pored sve borbe na dva fronta. Luj XIV prošao je u osnovi rđavo u ratu sa takozvanom evropskom koalicijom, pored svih pobeda koje mu je vojska odnosila, i 1697. god. pristao je na mir, koji ga u duši nije zadovoljavao. Obaveštena da je Austrija tim dobila slobodne ruke na zapadu rešila se, najposle, i Turska, posredovanjem Engleske i Holandije, da se miri. Pregovori o uslovima primirja i mira trajali su poduže, a okončani su u Sremskim Karlovcima, 16. (26.) januara 1699. god. Po tom miru Turcima je od svih poseda u Ugarskoj ostao samo Banat i u Slavoniji njen jugo-istočni sremski deo. S Mlečanima se našao konačni sporazum tek 1701. god. Oni su dugo nastojali, da otseku Dubrovnik od ostalog zaleđa, želeći da zadrže ceo pojas zemljišta, od Neretve, preko Popova, do Grahova. Ali to Republika nije mogla postići, jer Dubrovnik i njegovo zaleđe nije dala Turska, a štitila ga je i Austrija. Mlečani su pomakli svoju liniju preko Knina, Sinja i Čitluka sa Gabelom, a u Boki su zadržali Risan i Novi .