Istorija

Istorija Srpskog naroda

Napisao: Vladimir Ćorović
(1885-1941)

Ujedinjenje

Austrija je sama stavila jugoslovensko pitanje na dnevni red od dana proglasa aneksije Bosne i Hercegovine, a naročito od objave rata. Pred celim svetom ona je svoje postupke objašnjavala tim, da Srbija sa svojom nacionalnom aktivnošću ugrožava njene južne oblasti, da želi stvoriti Veliku Srbiju, ili izvršiti ujedinjenje Jugoslovena pod svojim okriljem. Uloga Srbije kao Piemonta značila je od samog začetka neprijateljstvo prema Beču. S druge strane, sami austriski krugovi, naročito vojnički i klerikalni, isticali su potrebu stvaranja jedne jače jugoslovenske zajednice. Oni su to tražili prvenstveno iz ova tri razloga: 1) da tim onemoguće rešenje, koje bi bilo u korist Beogradu i tezi, da se ujedinjenje vrši van granica Habzburške Monarhije; 2) da se ujedinjavanjem katoličkih Hrvata i Slovenaca novoj zajednici da pretežno katolički karakter, sa središtem u Zagrebu, koji je važio kao iskreno odan dinastiji; i 3) da se jačanjem Jugoslovena, odanih dinastiji, suzbije suviše veliki uticaj Mađara i njihovih prohteva za što većom samostalnošću. To novo preuređenje Austro-Ugarske Monarhije imalo bi se izvesti tako, da se austro-mađarski dualizam zameni trializmom Austrije, Ugarske i Jugoslavije. O ovom programu se mnogo govorilo. Na njemu su živo radili hrvatski političari oko dra Josifa Franka u Zagrebu i nadbiskupa Josipa Štadlera u Sarajevu. Taj program prihvatao je i vođa slovenačkih klerikalaca dr Ivan Šusterčić. Međutim, niko od odgovornih činilaca u Dunavskoj Monarhiji nije ni hteo ni smeo da pristupi ozbiljnom rešavanju toga pitanja. Danas prijatelji bivšeg prestolonaslednika Franca Ferdinanda uveravaju, da je i on bio napustio taj plan, iako se na mnogo strana tvrdilo i verovalo, da mu je on bio nosilac. Neosporna je činjenica, da sve do svršetka rata nije učinjen ni jedan jedini korak da se to pitanje prečisti. Nije se čak dalo ni da se Dalmacija ujedini s Hrvatskom, iako se to tražilo preko pedeset godina. Znalo se dobro, da bi se Mađari protiv toga borili svima sredstvima i da ne bi bio isključen ni građanski rat zbog toga. I Nemci, koji su radi ponemčavanja alpskih oblasti bili osnovali svoju "Južnu Marku" (Sudmark), ne bi lako upustili Štajersku i Kranjsku i svoj prilaz na more, kao ni svoje velike trgovačke i ratne luke u Trstu i Pulju.

A pitanje je međutim bilo sazrelo. Jugosloveni u Austro-Ugarskoj bili su pocepani u četiri upravna područja. Svi Slovenci i Hrvati i Srbi iz Dalmacije i Istre nalazili su se u sastavu Austrije i išli su u bečki parlamenat, a imali su i svoje pokrajinske sabore u Zadru, Trstu i Ljubljani. Srbi i Hrvati Bačke, Banata, Baranje i Međimurja stali su pod neposrednom vlašću Mađara; Hrvati i Srbi u Hrvatskoj i Slavoniji imali su kakvu-takvu samoupravu; dok su Srbi i Hrvati Bosne i Hercegovine živeli kao odvojena celina, zavisni i od Austrije i od Ugarske. Šest miliona Jugoslovena, tako rascepkanih, nije mogao doći do svog pravog izraza ni u Beču ni u Pešti; oni su i u bečkom i u peštanskom parlamentu, kao i u zajedničkim delegacijama, pretstavljali samo neznatne manjine. Takva podela omogućavala je Nemcima i Mađarima da ih majoriziraju i iskorišćavaju i da često prelaze preko njihovih najosnovnijih prava i zahteva. Da se takvo stanje neće moći trajno održati bilo je nesumnjivo. Instikt samoodržanja tražio je, da se jugoslovenska snaga ujedini. Nije bilo u narodu nijedne stranke koja to nije želela. Razilaženja je bilo samo u pitanju ko će i kako će izvesti to ujedinjenje i koje bi sve oblasti ono imalo da obuhvati. U prvo vreme, od Ilirizma i Štrosmajerova Jugoslovenstva, činilo se, da će to izvesti Habzburška dinastija, koja je od XVIII veka pokazivala težnje, da postane osloboditelj balkanskih Srba od Turaka i da ih spoji sa svojim podanicima. U habzburški okvir verovala je sve do sloma 1918. godine još uvek većina Hrvata i Slovenaca. Na Srbiju nisu uvek pomišljali ni svi Srbi, iako je vera u nju postepeno rasla. Mislilo se, u ostalom ne bez razloga, da je njena uloga u tom pravcu neostvarljiva. Ni poneki kraljevi u Srbiji nisu u to verovali. Snaga Srbije u odnosu prema Dunavskoj Monarhiji bila je toliko nesravljeno mala, da je doista svaka nada u tom pravcu mogla izgledati kao maštanije. A međutim svet je ipak verovao. I to od dolaska kralja Petra sve više. Sa nekom dubokom samouverenošću, sa nekom mističnom snagom, sa nečim što je bilo i naivno i veličanstveno u isti mah.

Za vreme ovog rata protiv Austro-Ugarske Monarhije bio je ogroman deo njezinih podanika. Sloveni svi. Čak i Poljaci, koji su se u njoj osećali bolje nego u Nemačkoj i Rusiji, nisu krili da žele izaći iz njene zajednice. Pobeda Nemaca i Mađara značila bi nesumnjivo novi i osioni pritisak na sve one koji nisu bili s njima i povećala bi njihovu prevlast. Tamnice i koncentracioni logori bili su puni ljudi koji su bečkim organima bili sumnjivi i koje su njihove vlasti optuživale radi smetanja javnoga poretka i veleizdaje. Najbolji ljudi iz Dalmacije, Hrvati i Srbi, vučeni su od tamnice do tamnice; a u Bosni i Hercegovini stradali su Srbi, pravoslavni i muslimani. Đaci iz svih bosanskih državnih gimnazija izvođeni su pred sud što su ulazili u nacionalističke organizacije, a u Banjoj Luci i Sarajevu tužena je radi veleizdaje većina tadašnje srpske inteligencije u Bosni i Hercegovini. Suđeni su članovi uprave društva "Prosvete", sokoli, pobratimi; sve što je nacionalno osećalo i radilo. Razumljivo je s toga, što je tada sazrela na mnogo strana misao i odluka, da se kidaju sve veze sa Austro-Ugarskom državom i da se uđe pod krilo Beloga Orla, koji je s čašću vodio glavnu i pravu borbu.

Srpska Narodna Skupština, kao i ceo narod Srbije, svesno su postavili svoj program. Već u zimu 1914. god., posle sloma austriske ofanzive, Narodna Skupština odobrila je jednoglasno izjavu vladinu, da ona smatra "kao svoj najglavniji i u ovim sudbonosnim trenucima jedini zadatak da obezbedi uspešan svršetak ovog velikog vojevanja, koje je, u trenucima kada je započeto, postalo ujedno borbom za oslobođenje i ujedinjenje sve naše neslobodne braće Srba, Hrvata i Slovenaca". Malo potom obrazovan je u Rimu i jedan odbor od hrvatskih izbeglica iz Austro-Ugarske Monarhije, koji se, popunjen posle i Srbima i Slovencima i drugim Hrvatima iz te države, pretvorio u Londonu u Jugoslovenski Odbor. Austro-Ugarski Jugosloveni naglašavali su jedinstvo našeg naroda i želju, da se jugoslovensko pitanje reši u celini, ne odvajajući stvar ni jednog plemena od drugoga.

U tim težnjama vodećih ličnosti Jugoslovenskog Odbora bilo je iskrenog uverenja, da je bolja budućnost celog našeg naroda samo u njegovoj čvrstoj zajednici. Ideologija celog jednog stoleća najboljih i najvidovitijih ljudi naše rase dolazila je u tim nastojanjima jasno do svog izražaja. Narodno jedinstvo, koje se osnivalo na istoj rasi i istom jeziku i biološkoj izmešanosti na balkanskom terenu, bilo je osnova celoga rada. Ono je tada bilo u mnogim ustima, i naglašavano je na sve strane, i u zemlji i u inostranstvu. Kod jednih ono je nesumnjivo bilo stvar iskrenog uverenja i oni su mu ostali verni do kraja. Kod drugih to je bila potreba praktične politike. Evo zašto. Saveznicima je bilo mnogo stalo do toga da dobiju Italiju kao novog ratnog druga, naročito otkad se videlo da u Rusiji stvari ne idu onako kako se želelo. Za ulazak u rat Italija je postavljala teške uslove. Saveznici su joj ugovorom u Londonu od 13. aprila 1915. priznali unapred velike ustupke, dobrim delom na račun Srba i Hrvata. Italija je imala da dobije severnu Dalmaciju s mnogim ostrvima i da se ukešti, razdvajajući, severno hrvatsko od južnog srpskog primorja. Taj Londonski Ugovor, koji je bio diplomatska tajna, veoma je zaplašio Hrvate. Nije se znalo šta on sve sadrži i kakav uopšte stav može Italija zauzeti prema njima. Talijani su pred Evropom optuživali Hrvate kao Austriji odanu čeljad i njihov otpor na Soči i po istarskom i goričkom kršu tumačili su kao neprijateljstvo ne samo prema Talijanima, nego prema saveznicima uopšte. Hrvati se nigde nisu pojavili kao samostalan faktor u borbi protiv centralnih sila, a neka njihova vojnička i politička lica služila su im verno. Šta može snaći Hrvate same ako i kad pobede saveznici? S toga su izvesni hrvatski političari smatrali za potrebno da svoju stvar vežu sa srpskom, da poistovete svoje interese, jer su Srbi u savezničkim zemljama uživali i glas i poverenje. Jugoslovenski Odbor uzeo je kao svoj zadatak, da pojača interes Evrope za jugoslovensko pitanje, koje je u njoj bilo malo poznato, da ga obavesti o našim zajedničkim težnjama u prošlosti i sadašnjosti, i da suzbija ne samo austrisko gledište na to pitanje, nego i talijansko. Na čelo Jugoslovenskog Odbora došao je pretsednik splitske opštine, advokat dr Ante Trumbić, jedan od najuglednijih hrvatskih političara, koji je aktivno sudelovao i kod stvaranja Riječke Rezolucije. Od Srba tu su bili iz Bosne i Hercegovine Dušan Vasiljević, dr Nikola Stojanović i dr Milan Srškić i posle od Vojvođana Veljko Petrović. Od Srbijanaca bio je jedini Pavle Popović, profesor jugoslovenske književnosti sa beogradskog Univerziteta, koji je od ranije imao mnogo veza sa ljudima van Srbije. Prvi proglas Jugoslovenskog Odbora objavljen je na Đurđev-dan 1915. i govorio je: "Čitav jugoslovenski narod, Srbi, Hrvati i Slovenci, svi mi očekujemo od ovoga rata ujedinjenje sviju narodnih udova i čitavog svog teritorija u jednu nezavisnu državu". "Borba Srbije i Crne Gore nije borba osvajalačka za proširenjem granica, ove su dvije srpske države protagonisti u oslobađanju svih Jugoslovena, i njihova je zadaća sviju nas: zajamčiti našu narodnu egzistenciju na našem ujedinjenom zemljištu." Kada je nastupio slom Srba - uputio je Jugoslovenski Odbor 11. februara 1916. depešu regentu Aleksandru izražavajući u njoj svoju nadu da "ona domovina koja će uskrsnuti iz strašnoga meteža, kojemu smo svedoci, neće više biti obnovljena Srbija, pa ne ni povećana, nego ona treba da zahvati čitav jugoslovenski narod i čitavo njegovo narodno zemljište, ujedinjeno u jednu državu, pod slavnom dinastijom Vašega uzvišenoga oca." Kralj Aleksandar, iskreno oduševljen jugoslovenskom ideologijom, posle povratka sa svog puta po savezničkim zemljama, uputio je 7. aprila 1916. proglas preporođenoj srpskoj vojsci, kazujući u njemu kako su naši saveznici voljni "da nas u ovoj velikoj borbi snažno pomognu da Srbiju stvorimo velikom, te da obuhvati sve Srbe i Jugoslovene, da je učinimo silnom i moćnom Jugoslavijom, koja će opravdati dosada prinete žrtve i odgovoriti zahtevima novoga doba."

Kod Hrvata nije bilo jedinstva u pogledima. Kad je umro car Franjo Josif Jugoslovenski Odbor je naglašavao, da kida sve veze sa Habzubrškom dinastijom, ali je većina Hrvatskog sabora u svojoj adresi novom vladaru obnavljala "starostavni zavjet vjernosti" i molila da joj Presto pomogne doći do narodnog ujedinjenja u okviru habsburške države. Taj okvir tražila je i takozvana Majska Deklaracija slovenačkih i hrvatskih članova bečkoga parlamenta, donesena 17/30. maja 1917., u kojoj se zahtevalo "na temelju narodnoga načela i hrvatskoga državnoga prava ujedinjenje svih zemalja u monarhiji, u kojima žive Slovenci, Hrvati i Srbi". Srbi na tu izjavu nisu pristajali. Oni su, u širokim masama Austro-Ugarske, najviše želeli Veliku Srbiju; a oni krugovi koji su se oduševljavali širim jugoslovenskim shvatanjima nisu mogli, makar i prividno, odobriti taj okvirni program kao ni bazu hrvatskog državnog prava.