Istorija

Istorija Srpskog naroda

Napisao: Vladimir Ćorović
(1885-1941)

Ustanci bosanskih muslimana

 

Do pred tridesete godine XIX veka bilo je, kako smo videli, u našim zemljama čestih i velikih ustanaka protiv Turaka i njihove centralne vlade. U njima su učestvovali, u glavnom, Srbi pravoslavni i poneki turski zulumćari iz janjičarskih i krdžaliskih redova. U pokrajinama bliskim Srbiji i Crnoj Gori, kao u Bugarskoj i Albaniji, bilo je i pravih odmetničkih pokreta. Ali Bosna, mada nezadovoljna mnogim delima iz prestonice, nije preduzimala sve dotle nijednog akta, koji bi imao karakter otvorene pobune i koji bi izlazio iz okvira lokalnog ili pojedinačnog nezadovoljstva. To je dolazilo prvenstveno otud, što su bosanski muslimani, živeći na samoj periferiji Carevine, sa dve otvorene granice, osećali najneposrednije opasnost od đaura. Dobar deo bosanskog muslimanskog stanovništva sačinjavale su izbeglice iz Hrvatske, Slavonije, Srema i Dalmacije, a od početka XIX veka i iz Srbije, koje su, ogorčene zbog ranijeg obeskućavanja, pazile da ne oštete snagu Carevine i da svojim nezadovoljstvima dadu karakter porodične svađe.

Otvoreno nezadovoljstvo u Bosni protiv carigradske vlade izbilo je tek onda, kad je ta vlada počela sa uvođenjem reforama, koje su, po njihovom najiskrenijem uverenju, dovodile din u opasnost. Bosna je bila jedna od najkonzervativnijih turskih oblasti. I to ne kao Albanija iz izvesne gorštačke borbenosti ili plemenske upornosti, nego sa puno svesti o opasnostima novotarenja. Bosanski begovat čuvao je, istina, nasleđene povlastice i svoje ekonomske pozicije s puno ljubomore i gušio je u zametku svaki pokušaj socialnog olakšanja, ali njegov otpor imao je i drugih motiva. On je zazirao od reforama ne toliko što bi bio protiv svakog napretka, nego što je verovao da se reformama koriste samo oni elementi koji žele da se oslobode turske vlasti i što one znače ustupke i slabost centralne vlade, koja ne vidi jasno opasnosti na terenu, a posebno na granici. Bosanski muslimani doživeli su tursko povlačenje s Dunava i Drave iza savske linije; videli su nastojanja Crne Gore; borili se da spreče odmetništvo Srbije. Oni su se energično usprotivili da sarađuju s Francuzima čak kad su im imali doći kao saveznici. Njima se činilo da centralna vlada ne samo ne vidi šta je sve u opasnosti, kad se ide za tuđim savetima i primerima, nego i da neće da vidi. Korupcija carigradskih vlastodržaca ulazila je u priču i verovalo se, da s toga odgovorni krugovi zaboravljaju državne interese. Kod turskih vlasti mitom se, doista, postizalo neverovatno mnogo. Krivica je, naravno, bacana na centralu, u kojoj vode reč Osmanlije, Jermeni i Jevreji. Osmanlije su zvane pogrdnim imenom Turkuše i prebacivala im se koliko s jedne strane široka ruka toliko s druge lakomost. Kad su rastureni janjičarski odžaci i kad su, kao nosioci reformnog režima, stali dolaziti u Bosnu činovnici iz centrale ili iz drugih istočnih oblasti, nezadovoljstvo je dobilo još više maha.

Mada nisu imale nikakve formalne samouprave Bosna i Hercegovina su, ipak nasleđem i uobičavanjem stekle kao neki izuzetni položaj. S njihovim begovatom se, od najranijih vremena, postupalo s naročitim obzirima. Ostavljena su mu imanja, pazilo se na porodičnu tradiciju. U izvesnim gradovima kapetanska ili glavarska vlast nasleđivala se kao i imanje; poneki od begova dobili su otud prezime Kapetanovića kao neki izraz stalnosti. Odnos begova i aga prema kmetovima bio je daleko povoljniji za te posednike, nego, na primer, za spahije u Srbiji. Beg je bio na svom dobru i "topraku" jedna vrsta malog suverena, pravi srednjevekovni vlastelin, koji je delio milost i pravdu i od čije je volje skoro zavisilo sve. Reforme su ukidale jedan deo tih povlastica. Mesto janjičarske vojske, koja se bila potpuno izmetla, postojala je i milicija, koju su dizali begovi kao gradski ili krajiški gospodari i među kojom su oni stvarali svoje privrženike. Za održavanje te milicije oni su dobijali i izvesna novčana sredstva ili udarali posebne namete. Sad im se to pravo oduzimalo i sužavalo, a s tim ujedno i njihov prestiž i njihova stvarna moć. Svi iz reda slagali su se u tom, da carigradske reforme ne donose dobro, ali su se razilazili u pitanjima taktike i u odnosu prema sultanu i priznavanju njegovih zapovesti. Ništa nije pogrešnije nego verovati da je u takvom njihovom stavu bilo nekih nacionalnih motiva ili momenata. Nezadovoljstvo bosanskih muslimana bilo je u stvari nezadovoljstvo vodećeg begovskog elementa, koji je želio i tražio održavanje starog poretka i neku vrstu begovske samouprave. S izvesne strane se isticalo, da je nesumnjiva nacionalna crta ta protivnost između Turkuša i naših ljudi, pa da stvar treba ceniti s toga gledišta. Međutim, ta protivnost bila je manje nacionalna nego socialna, i to kroz celo vreme borbe. Odvojeni velikim masama slovenskog, njima srodnog, srpskog i bugarskog elementa od većih čisto turskih središta; sami, po svom poreklu, nesumnjivi Sloveni; živeći, izmešani, u srpskohrvatskoj sredini, bosanski muslimani su, istina, održali svoj maternji jezik i svest o srodnosti sa svojim inovernim susedima, ali po svojim osećanjima oni su bili bliži Turcima. Spajala ih je ista vera i interesi povlašćenog dela naroda, koji štiti turska država. I kad su se bunili oni se nisu bunili nikad da izađu iz te zajednice, nego samo da u njoj izvojuju onakav poredak kakav oni smatraju kao najbolji.