Istorija

Istorija Srpskog naroda

Verski pokreti

 

U maju mesecu 1620. god. skupio se u manastiru Gračanici neki "sabor", o kom inače ne znamo ništa bliže. Iste te godine 11. novembra 1620. pominje se i jedan sabor u Beogradu, na kom je učestvovalo mnogo glavara iz raznih oblasti Balkana, pa među njima i patriarh Pajsije. Ali akt o tom saboru ne izgleda ni malo pouzdan. U njemu se ponovo spominje onaj sumnjivi Jovan Renezi kao jedno od glavnih lica akcije, a i ostali navodi i lista učesnika puni su sumnje. U ovo vreme javlja se ponovo i fra Dominik Andrijašević, koji 1622. god. postaje skadarski biskup, ali koji je već posle dve godine morao napustiti svoju dijacezu i preći na "mostarsku", odnosno naronsku biskupiju.

Savremeni izveštaji donose dosta pojedinosti o tom, kako je u XVII veku katoličko stanovništvo osetno nazadovalo u unutrašnjosti Turske, i to manje u korist islama koliko u korist pravoslavlja. Sima Milutinović izneo je u svojoj Istoriji Crne Gore, da je cetinjski vladika Ruvim preveo u pravoslavlje Kuče, Drekaloviće i Bratonožiće. Ruvim je bio savremenik Pajsijev i sedeo je dugo na vladičanskoj stolici. Njegovu aktivnost potvrđuju i rimski izveštaji. Među Bjelopavlićima bilo je 1633. god. svega još 200 katoličkih kuća, a 1635. god. među Zetom i Moračom broj katoličkih duša nije prelazio mnogo preko hiljade. Piperi, koji su još 1610. god. smatrani skoro svi kao katolici, postali su isto većim delom pravoslavni. U Popovu do 1627. god. od 12 crkava katoličkih 7 je prešlo u pravoslavne ruke; sličnih pojava je bilo i u okolini Trebinja. Ima isto tako vesti o prelasku katolika u pravoslavlje u Sremu, oko Rume i Mitrovice. Glavni razlog za to bio je taj, što katoličko više sveštenstvo u većini nije smelo da živi pod Turcima, nego se zadržavalo mahom u susednim hrišćanskim zemljama. Mnogo izveštaja govori o tom, kako puk po više godina nije video sveštenika među sobom. A bez neposrednog nadzora i stalnog održavanja veza stvari su prirodno morale ići na gore. Bosanski franjevci, koji su inače snosili sve tegobe sa svojim narodom, nisu van bosanskog područja bili rado viđeni, a i njihovom ponašanju u Bosni stavljali su papski vizitatori teške prekore.

U ovo vreme, 1619-20. god., zabeleženo je i turčenje katolika u većim masama. U okolini Prizrena tih je godina preko 3.000 duša primilo islam, a oko Sutjeske, u Bosni, 6-7.000. Među Bjelopavlićima prešlo je 90 porodica.

Na drugoj strani, u zemljama habszburškim, gubili su pravoslavni na račun katolika. Postupak vladike Simeona Vretanje samo je uvod u sistematsko prevođenje pravoslavnih u unijatske redove i u katoličanstvo. Vlasti su ometale prelazak srpskim sveštenicima, kako bi narod, obezglavljen, lakše primio katoličke i unijatske dušobrižnike. U tom smislu izdao je naredbe i sam car Ferdinand 1638. i 1642. godine. Tako se moglo dogoditi, da skoro svi žumberački uskoci vremenom prime uniju, kao i uskoci po Slovenačkoj. Mnogo katoličenja vršeno je i po Lici. Protestantski pokret nije zahvatio oblasti u kojima su Srbi živeli u gušćim naseljima, iako je bilo izvesnih težnja u tom pravcu. Ali je u narodu ipak postalo ime lutora kao oznaka za teške bezbožnike. U Turskoj katolici su obratili naročitu pažnju Južnoj Srbiji. U njoj su 1658. god. biskupiju u Skoplju podigli na stepen arhibiskupije, da bi pojačali revnost njenog sveštenstva, ali ni ta mera nije mogla zaustaviti opadanje njihova broja. U Boki i po Dalmaciji trudile su se crkvene vlasti da pravoslavne privedu katoličkoj crkvi, ali im uspesi nisu bili značajni, jer im mletačka vlada nije išla na ruku.

Odnosi između pravoslavnih i katoličkih prvosveštenika bili su nejednaki. Iz Rima se težilo i tražilo, da verska aktivnost donese nekog ploda, pa su nastavljani odnosi s izvesnim licima iz srpske jerarhije. Kod pravoslavnih bilo je velikog kolebanja. Ima dosta tužbi koje govore o tom, kako oni zlostavljaju katolike i kako prave nasilja katoličkoj crkvi tražeći od njih prireze i danke. Drugi su tražili dodira s Rimom, ali veoma rezervisano. Patriarh Pajsije nije hteo da izlaže ni sebe ni narod. Godinama nema nikakvih poruka za Rim. Glavni radnik bio je jedno vreme samo cetinjski vladika Mardarije sa svojim kaluđerom Visarionom. Kongregacija za propagandu uputila je s proleća 1640. tog Visariona sa misionarom Franciskom de Leonardis, da sa patriarhom raspravljaju o izvesnim razlikama u crkvi i da mu donesu rimsku knjigu o opštim saborima. Patriarh je ostao pri shvatanjima pravoslavne crkve u čuvenom i mnogo raspravljanom spornom pitanju, da Sv. Duh ishodi od Boga Oca, a ne i od Sina (,filioque’). To je, kao što se zna, bila jedna od osnovnih dogmatskih razlika između obe crkve još od vremena starog razlaza, i nije se dala nikako prebroditi. Međutim episkop Mardarije je ušao u veze sa Rimom i priznao rimsku crkvu kao "mater svega hrišćanstva" i papu kao vrhovnog poglavara. Iz Rima su tražili od Mardarija da utiče na patriarha, kako bi i on promenio svoje mišljenje. Između patriaršije i Rima razvila se prepiska o tumačenjima Svetog Pisma, ali bez uspeha za rimsko gledište, iako su s te strane gledali da utiču na Srbe pozivajući se na Grke i njihov pristanak na Fjorentinsku uniju. Uz Rim je pristalo, priča se prema jednom sasvim nepouzdanom izveštaju, do 1648. god. nekoliko stotina sveštenika i tri vladike, ali to ne izgleda nimalo verovatno. Izveštaji o tom potiču od zainteresovanih lica, koja su se htela prepoznati ili izvući neke koristi. Duh avanturista i falzifikatora trajao je celog XVII veka. Koliko je samo lažnih vladarskih diploma ostavljeno u to vreme i koliko lažnih rodoslova.