KRATKE PRIČE

 

Bajka o četiri Meseca



Moj pripovedač, Gavran Galovran iz Plave šume, ispričao mi je onomad čudnu priču, a što on ispriča, to je svakako istinisto.

U stara vremena, priča Gavran, na nebu su postojala četiri Meseca i svetlela su vredno i danju i noću. Jedan je pazio zvezde i vodio ih u šetnju po nebeskim livadama, učeći ih kako se pravilno svetli i treperi. Drugi je osvetljavao put noćnim putnicima i jelenima predvodnicima u šumi, rascvetavao cvetove i hrabrio ptice u letu i u gnezdu. Treći je deci nosio snove i kao prah posipao im ih po trepavicama, pa su im u snu obrazi bili rumeni i rasli su kao cvetovi.

Četvrti, međutim, odabra da se ogleda u vodama bunarskim i pećinskim i da svetli na dnu reka i mora. Posle nekog vremena, ovom četvrtom upade kapa u duboku vodu, a bila je to neka reka široka kao more. Tražio je, ronio duboko i široko, ribe budio iz sna i pecaroše terao da pecaljkama traže po virovima njegovu kapu. Ali je nije našao. Jer, čas mu se činilo da nije svetlo, čas da mu je kapu neko pre njega našao i sakrio je, da ga pred svetom obruka i naruga mu se gologlavom.

I, pošto nije mogao da kapu nađe i iz reke izvadi, on napade prvog i drugog Meseca da su mu oni kapu u reku bacili. Odvede ih na prevaru i zaključa u tamne dvore, odakle ne mogu izaći sve dok četvrti Mesec ne dobije nazad svoju kapu, a on sam sede pred tamnička vrata da stražari.

I još on tamo stražari, i ne pomera se, čeka svoju kapu. A vode bunarske i dubine morske tamni su i mračni, jer nema koga da u njima svetli.

Sad onaj jedini Mesec koji je ostao na nebu nije želeo da izneveri zavet svetljenja i svoju braću, pa je preuzeo sam da radi sva zvezdarenja i sve mesečarije. Sam za trojicu! A da se od umora ne bi ugasio, on se dogovori sa Suncem i zvezdama da danju spava, a noću svetli. I do dana današnjeg on tako vredno na nebu sija, i na njega se nisu požalile ni zvezde, ni noćni putnici i jeleni predvodnici, a o dečjim snovima da se i ne govori.

Slavica Lazarević