KRATKE PRIČE

Fićina Frula

napisao: Danilo Kocić
ilustracija: Milena D.


U brdovitom Zabrđu, kraj istoimene reke, u usamljenoj kućici, stanovao je Filip. Niko mu nije ni znao pravo ime. Svi smo ga jednostavno zvali - Fića.
Taj uvek nasmejani stanovnik tog planinskog sela uveseljavao je seljake svojom frulom. Bolje rečeno, imao je više frula. Za svaku priliku po jednu novu, kao da je iz nekog savremenog izloga izašla.
-Ko ti je napravi frule? - često su Fiću pitala deca.
On bi se samo smejao i zagonetno odgovarao da je to njegova tajna, koju će, možda, otkriti jednoga lepog dana.
-Kada, kada, kada? - upitaše deca.
-Možda nikada, baš tako! - smejao bi se Fića.
Dečaci i devojčice u poderanim odelima bili bi tužni, a Fića bi se onda nekako naglo odobrovoljio pa bi im kazao:
-Tajnu ću vam otkriti kada porastete!!!
-Kada ćemo porasti? - opet će upitati deca.
Tada se Fića silno naljuti i poče da im broji godine.
-Ti, Milane, ti ćeš porasti kada dođe peto proleće... Jovane, ti ćeš biti veliki kada se po šesti put pojave ljubičice u dvorištu tvoje bake... Zorane, ti ćeš porasti kada kreneš na fakultet!
Da ste tada videli te dečake koliko su se uozbiljili. Milan je već počeo da broji proleća, Jovan mašta o ljubičicama u dvorištu njegove bake, a Zoran stavi ruku na čelo i kaza ljutito:
-Ja onda neću nikada porasti!
-Zašto? - upita ga Fića.
-Pa, pa, pa, moj tata je odlučio da budem pekar!

Tada se svi slatko nasmejašte, a nisu ni znali zašto.
-Moji dragi drugari, kad je tako, ne preostaje mi ništa drugo nego da vam sutra otkrijem moju tajnu.

Kakve su tada muke nastale! Ni Milan, ni Jovan, ni Zoran nisu oka sklopili. Čekali su da svane novi dan i da se ponovo sastanu kod Fiće.
Dok su petlovi budili Zabrđane, drugari su krenuli na zborno mesto. U daljini se čula najlepši glas frule. On ih je dočekao i u dvorištu Fićine kuće.
-Drugari, nema ovde neke posebne tajne. Ovu najstariju frulu napravio je moj deka, ovu moj otac, a ovu najmanju ja! Pokazali su mi tajnu, i eto frule!
Dečaci se začudiše, ali umilnim očima pogledaše Fiću.
-Ti si baš srećan čovek, Fićo!
-U pravu ste. Da nije bilo deke, tata ne bi napravio frulu. Da nije bilo njega, ja ne bih otkrio tajnu tog posla. Sedite, naučiću vas kako se frule prave i kako se na njima svira.

Drugari tada silno zagrliše Fiću i zaplakaše od radosti.