Legenda o Svetome Savi

 

Sveti Sava, mačka i rijeka Sava

Sveti Savo otišao je od kuće još kao dijete. Ostavivši oca i mater, krijući ode u Svetu Goru i tu se pokaluđeri. Do nekoliko godina čuje da mu je otac umro. Savo pomisli u sebi: "Vidi, šta bi; - otac mi umrije, a nije mi ostavio blagoslova". Lijepo se smisli da ode do svoje braće i porodice, da se vidi sa svima i da se pomoli Bogu na očevom grobu. Tako i uradi. Obiđe braću i pokloni se očevu grobu. Oprostivši se s braćom, krenu u svijet da malo putuje u žalosti. Tako putujući, jedno veče, dođe na konak u neku pustinju i tu zateče još nekih musafira, među kojima je bio i Sveti Jovan. Sveti Savo upita domaćina: "Može li se prenoćiti?" Domaćin mu odgovori: "Može duhovniče, ja!" Sveti Savo sjedne umoran i poče razgovor o svemu i svačem. Mada je Sveti Savo poznao Svetog Jovana, ipak se ne kaza ko je, ni odakle je. Domaćin spremi večeru. Ustanu, pomole se Bogu i večeraju. Poslije večere, domaćin unese u kuću onoliko sanduka, koliko je imao musafira i pokaza svakom gdje će koji spavati. Sveti Savo upita domaćina: "A, jer domaćine ne prostireš slamu? Bolje je!"Domaćin mu odgovori: "Ama, duhovniče, ne znaš koliko ovdje ima nekakve sitne živine, pa kad unoća hoće da izjedu čovjeka". Sveti Savo nasmija se i reče: "Znam šta je, to su miševi". Tako musafiri legoše u one sanduke, a Sveti Savo osta sjedeći. Kad bi neko doba noći, navališe miševi pa gmižu sa sviju strana. Sveti Savo pomoli se Bogu, skide rukavicu s ruke, baci je, a od nje se stvori mačka. Skide i drugu pa baci, dok se od nje stvori i druga mačka, pa obe navališe na miše. Udri, hvataj i davi, pa sve zabacuju na jednu kamaru. Tako do zore mnoge pohvataju i podave. Kad ustade domaćin i musafiri, imaju šta i vidjeti! Začudiše se kad čuše da Sveti Savo nije nikako spavao već čitavu noć sjedio. Još više se začudiše kad vidješe one dvije nepoznate zvjerke i kad čuše da su one podavile svu onu veliku gomilu miševa. S toga upita Sveti Jovan Svetog Savu: "Duhovniče, kakve su ono zvjerke?" "Mačke", odgovori Sveti Savo. "Pa otkud one ovdje?" "Stvorio ih Bog, od mojih rukavica", veli Sveti Savo." Pa zar su one podavile onu živinu?" "Jesu", veli, "one će svu tu živinu za neko vrijeme koje pohvatati, koje rasplašiti, tako, da će se rijetko koja moći vidjeti!". Sveti Jovan pomilova mačke blagosiljajući ih: "Da ste od Boga blagoslovene, i u svakoj kućici od koristi!" Pošto svanu i sunce ogranu, Sveti Savo se oprosti sa musafirima, zahvali domaćinu i krenu dalje. Sveti Jovan, razgovarajući poslije sa musafirima i domaćinom, reče, da onaj što je noćio nije niko drugi do Sveti Sava, pošto je njemu dao Bog da može velika čudesa stvarati po zemlji. Kad to ču domaćin, zamoli Svetog Jovana, za koga je mislio da je kaluđer, da ide s njim i da vrate Svetog Savu, pa da ga barem ugosti kao što valja. Sveti Jovan posluša domaćina i pohitaju da stignu Svetog Savu. Sveti Savo, kao svetac, znao je da ovi idu za njim i šta hoće, ali se nije mogao vraćati. Opet žao mu ih bješe ucvijeliti, pa smisli i pomoli se Bogu, da se kud god on prođe provali duboka rijeka i da teče za njim da ga tako ona dvojica ne mognu stići. Tako Sveti Savo, moleći se Bogu, prekrsti se i manu svojom štakom, a voda odmah pojuri, i to beše prava rijeka. Kad to viđeše Sveti Jovan i domaćin još se više začudiše. Stanu i pomole se Bogu, a Sveti Jovan reče: "Savo, Savo, blago tebi i tvojoj duši! Ti si veliki kod Boga, kad čudesa stvaraš na zemlji! Dao Bog i ovaj se tvoj put zvao tvojim imenom." Tako se duž cijelog Savina puta stvori rijeka koja se nazva Sava.