NARODNE PRIPOVJETKE
- prikupio Vuk Stefanović Karadžić -
objavio u Beču 1853.g.

u štampariji Jermenskog manastira

 

Pobratimski darovi

Pričaju ljudi da je u stara vremena bio nekakav silan čoek koji se nikad Bogu ne moljaše, ni u crkvu idaše, niti se po zakonu ispovijedaše ni pričešćivaše, nego u svaka bezakonja upadaše, da je cijeli grad od njega na jadima bio. Od više sile nije htio oženiti se kao što Gospod Bog zapovijeda, nego naumi da vjenča aždaju kako će više zlo činiti, i uputi se u nekaku pustinju đe su strašna jezera, ali ne pogodi puta, i tako ga noć stigne te u nekakoj pećini zanoći. Tek što zaspao bješe, čuje u pećini klopot svakojakijeh veriga, tutnjavinu kao gromovi, dok u tome i probudi se. Kad evo ti na jedan put svanu u pećini kao dan, i tušta i tama od svake vrste ljudi, crnijeh, crljenijeh i žutijeh, u različite haljine obučeni, a pred njima jedan starac bijele kose i brade kao ovca, na dvije dvorogaste šljake, koji mu reče: "koji si ti?" A on mu u strahu odgovori: "Putnik iz daleke zemlje, i vaš drug." Na to mu starac odgovori:" Ako si naš, treba da se pobratimiš sa mnom, ako želiš srećan da budeš." On na to pristane i pobratimi se sa starcem. Pošto se pobratimiše, reče mu starac: "E pobratime, sad da se darujemo, ja ću tebe darovati snagu i blago, a ti mene za oba ova dara samo svoju dušu." Ovi čovjek premda je bio opak, opet promisli hoće li dati svoju dušu, ali ga strah nagna, te se darovaše. Starac zapahnu njega duhom, te u oni čas steče krila, rep i male roščiće na glavi, i dade mu jedan štap dvorogi, crljen kao vatra, govoreći mu: "Evo ti ovi štap, kad ti gođ bude potreba od novaca, njime u štogođ kucneš ondole će izlaziti na stotine onake aspre kake ti namijeniš." Obraduje se ovi čovjek, te ujutro kad svane odvoji se od pobratima te onaki kakav je krenu, i idavši za dugo počine pod jednijem velikijem kamenom, pa počne da kuša sreću u štapu. Kucne njim u kam govoreći: "Sve žuti cekini da budu!" I cekini iz kamena porevaše tako da njega pritiskoše i zamalo ne udaviše, a on zavika: "Pobratime! pobratime! pogiboh!" U to doleće mu pobratim govoreći"Evo me, šta je?" A on mu odgovori: "Evo pritiskoše me cekini, hoće da me udave." A pobratim mu reče: "Reci: ""dosta već"", pa ne će više izlaziti." Po što on reče: "dosta već" i cekini prestadoše izlaziti, reče mu starac: "Uzmi koliko možeš, pak hajde od mjesta do mjesta, te kupuj duše za blago." Onda on oprostivši se s pobratimom uputi se te k jednome gradu. Kad dođe na jednu raskrsnicu na jedan put nestade aspri s pleći; on se obazre i ugleda jednoga kaluđera na jednome ćošku đe sjedi i brojanice u rukama drži. "Ha!" reče sam u sebi "idem onoga kaluđera prevariti i hoću da iz njega cekini izviru." Pa se primakne kaluđeru i kucne ga štapom govoreći: "Sve cekini i talijeri." Ali na mjesto aspri rastopi mu se štap u ruci, a kaluđer prekrsti one brojanice pak mu ih natače na glavu i reče: "Da vaskrsne Bog!" I on se u oni čas strese i provrže se čovjekom kakav je i bio Ondar mu kaluđer reče: "O Hrišćanine! Hrišćanine! pokaj se od svojijeh grijehova, i moli se Bogu i zahvali mu koji je čuo plač roditelja tvojijeh na nebu u oni čas kad si dušu svoju prodao, pak se prođi đavoljijeh aspri, nego se trudi." Čoek mu se pokloni, zahvali i u ruku ga poljubi pa ode doma i pokaja se i kao pravi Hrišćanin do duboke starosti življe. I Bog s nama!