Pođe nekakav car sa svojom ženom i sa kćeri da
se šeta po moru na lađi. Kad malo odmaknu od brijega, onda dune
vjetar, pa ga baci čak u nekakvu zemlju, đe se o njegovu carstvu
ništa i ne čuje (kao ni on o ovome što do sad ništa nije čuo ni
znao). Kad iziđu na suvo, on nije smijo ni kazati da je car, a
novaca nijesu imali sa sobom ništa, a ne znajući nikaka zanata,
nijesu se mogli drukčije raniti, nego se on najmi, da čuva seoska
goveda.
Pošto tu prežive
tako nekolike godine, ugleda sin cara od one zemlje njegovu kćer,
koja je bila vrlo lijepa i već dorasla do udaje, pa kaže svom
ocu i majci, da se drugom nikakom đevojkom neće oženiti, do kćeri
govedara iz toga i iz toga sela! Otac i mati, i drugi dvorani
stanu ga odvraćati, da se prođe te sramote; kako bi on, carski
sin, uzeo govedarsku kćer, kod toliki drugi carski i kraljevski
kćeri itd. Ali sve zaludu!
On kaže: "Ja nju, ja ni jednu"?
Kad već vide, da drukčije ne može biti, onda car pošlje jednoga
svog vezira, da javi govedaru, da će car da mu uzme kćer za sina.
Kad vezir otide i javi to govedaru, a govedar ga zapita: "Kakav
zanat zna carev sin"?
Vezir se upropasti: "Bog s tobom, čoveče! Kako će carev sin
znati zanat? Što će zanat carevu sinu? Zanate ljudi uče da se
rane njima, a carev sin ima zemlju i gradove "
Govedar kaže opet: "E! ako ne zna nikakva zanata, ja mu ne
dam moje kćeri".
Vezir se vrati,
te kaže caru, šta govori govedar. Sad postane čudo još veće. Oni
su mislili, da će to za govedara biti najveća milost i čest, što
mu carski sin uzima kćer; a on pita kakav zanat zna carev sin!
Car pošlje drugoga vezira; ali govedar kaže jedno te jedno: "Dok
carev sin (veli) ne nauči kakav gođ zanat, i ne donese mi svoju
rukotvorinu, dotle nema ništa od prijateljstva"!
Kad se i
ovaj vezir vrati, te kaže, da govedar neda đevojke, dok carev
sin ne nauči zanat kakav gođ (samo nek je zanat); onda carev sin
zađe po čaršiji, da gleda kakav je zanat najlakše naučiti.
Odajući od dućana do dućana, i gledajući kako različni majstori
rade, dođe na dućan, đe se pletu rogožine, i to mu se učini najlakši
zanat; pa ga počne učiti, i nauči za nekoliko dana; pa onda oplete
sam jednu rogožinu, te je odnesu govedaru, i kažu mu, da je carev
sin naučio zanat, i da je to njegova rukotvorina.
Govedar uzme rogožinu u ruke, te je zagleda sa sviju strana, pa
onda zapita: "Koliko to vrijedi"? A oni mu kažu: "Četiri
pare". – "E! (veli) dobro! četiri pare danas, četiri
sjutra, to je osam, a četiri preko sjutra, to je dvanaest itd.
Da sam ja taj zanat znao, ne bi danas čuvao seoski goveda".
Pa im onda kaže, ko je on, i kako je tu došao; a ovi se onda obraduju
još većma (što uzimaju đevojku od cara, a ne od govedara), i s
najvećim veseljem vjenčaju momka i đevojku i provedu svadbu; pa
onda dadu ovome caru lađe i vojsku, te otide preko mora i nađe
svoju zemlju.