Čitavo
popodne proveo je u prepisivanju stihova. Zapazio je da je prepisao
više tužnih, koje u sebi imaju prizvuk rastanka, zato je odlučio
da u drugom delu sveske prepiše vedrije stihove. Dugo nije mogao
da se odluči šta da napiše na kraju i da li uopšte treba nešto
da napiše, posle svih stihova koje je prepisao. Odlučio je da
potpiše svoje ime i datum.
Pre nego što je ugasio svetlo pogledao je na sat. Ponoć je već
prošla. Ne može da zaspi. Po glavi mu se motaju stihovi. U isto
vreme u stomaku oseća jezu i hladnoću. Počeo je da drhti. Zamišlja
kako će da izgleda njegov susret sa Nevenom, kada prvi put dodje
iz Minhena. Mora da se dogovore kako će da joj šalje pisma. Telefonske
linije u selu su često u prekidu. U pismu može da bude iskreniji
i otvoreniji.
Odmah posle doručka otišao je do Nevenine kuće.
-Zdravo! Pripremaš se za školu.
-Ništa posebno, uvijam sveske, juče mi ih je doneo tata. Očekivala
sam te sinoć.
-Imao sam nekih obaveza... Izvoli.
-Šta je to?
-To je poklon. – U ruci drži uvijenu svesku. – Obećaj mi da je
nećeš sada otvoriti. Tek sutra.
-Obećavam. – Nevena spusti uvijenu svesku na klupu. – Kada krećete
na put?
-Ujutru oko osam sati... Tata hoće da veći deo puta pređe tokom
dana... Da li važi naš dogovor?
-Da se dopisujemo?
-Da.
-Naravno. Samo ne znam kako će da nam stižu pisma sa tolike udaljenosti.
Možda se poneko izgubi. Mnogo bi bolje bilo da telefonske linije
rade... Možda i ne bi.
-I ako telefonske linije budu u redu, mi ćemo da se dopisujemo...
-Piši mi o Minhenu i o drugim gradovima. Pošalji mi razglednice,
da vidim kako izgledaju svi ti veliki gradovi u Evropi.
-Kako bi izgledali, kao naši, možda malo veći.
-Nevena! Nevena! Dodji da mi pomogneš. – Pozva je majka.
-Moram da idem... Evo me dolazim!
-Dobro, idem ja... Vidimo se večeras.
-Zdravo.
U kući se veoma malo govori. Nada pakuje Borivojeve stvari i garderobu.
Vidi su oči otekle od plača. Janko stoji pored prozora, ćuti i
puši.
-Nado, stavi mu vunene čarape.
-Daj mama. – Nada ne sme da pogleda Vidu, jer zna da će obe zaplakati.
-Pomaže Bog! – Na vratima kuhinje pojavi se šumar Mihajlo.
-Bog ti pomogao! Izvoli. – Prenu se Janko.
-Šta je, već se pakujete.
Janka obradova šumareva poseta, zato što je ovaj svojom pojavom
i glasom uspeo da razbije malopredjašnju mučnu situaciju.
-Ja sam došao kod Stevana, da ga zamolim da mi u Minhenu kupi
lanac za motornu testeru... Evo ovde sam mu zapisao koji je tip,
a evo i pare.
-Polako... Vido donesi nam da nešto popijemo. Sada će i Stevan
da se vrati. Otišao je do grada, da pregleda auto pred put.
-Meni je, da ti pravo kažem, lanac za motornu testeru samo izgovor.
Došao sam da se pozdravim sa Borivojem... Gde je on?
-Tu je, u njegovoj sobi. Borivoje, imamo gosta!
-O to ste vi čika Mihajlo! – Nikako ne može da skine pogled sa
šumareve kape. Očekuje da je svake sekunde skine.
-Imaš li maramicu? Ako nemaš, ti je potraži od babe. Kaži, hoće
šumar da se počešlja. – Na licu mu se pojavi širok osmeh, tako
da mu brkovi postadoše još duži.
-Znači tačno je što kaže deda da vi neke stvari radite namerno,
samo da bi se našalili.
-Zamisli na šta bi to ličilo da sam stalno ozbiljan? Ko bi me
voleo namrštenog, brkatog i ćelavog? Dođi da ti nešto pokažem.
– Mihajlo ispod stola izvuče saksiju u kojoj se nalazila mladica
bora. Niko nije primetio kako je saksiju uneo u sobu. – Ovo je
mladica sa Velikog krša, odakle ste me ti i onaj mangup Dejan,
gađali šišarkama. Ponesi ovaj bor u Minhen. Neka te stalno podseća
na rodni kraj i ljude u njemu. Ako ga budeš negovao i zalivao,
znaćemo da nas nisi zaboravio. Dođi da te poljubim... A sada zdravo.
Moram da idem, pojavile su se neke lovokradice. Janko daj tu cedulju
i novac Stevanu.