ROMAN

 

Međunarodni begunac

VI deo

Četiri dečaka stoje pored auto puta Minhen Beč i stopiraju. Borivoje podiže prst prema svakom vozilu, koje prolazi pored njih.
-Ne tako. – Upozori ga Mario. – Stopiramo samo velike kamione. Vidiš koliko nas je, drugi niko neće da nam stane.

-Mario otkuda ti u Nemačkoj?
-To ti je duga priča. Esad je iz Mostara, Marko iz Bihaća, a ja sam iz Prijedora. Sreli smo se pre dve godine u jednom prihvatnom centru za izbeglice u Švajcarskoj. Tu su uglavnom bila smeštena deca iz bivše Jugoslavije, koja su ostala bez roditelja. U kampu nije bilo loše, ali nismo mogli dugo da izdržimo. Odlučili smo da odemo i da se sami snalazimo. Već dve godine lutamo Evropom bez dokumenata, a često i bez novca.

-Da li vas traže?
-A ko da nas traži. – Nastavi priču Esad. – Mi smo deca bez roditelja, kuće, države. U izbegličkom prihvatilištu, u Švajcarskoj, ima na stotine dece kao što smo mi.

-I kako živite? Kako dolazite do para? Gde spavate?
-Leti je dobro. – Uključi se u razgovor i Marko. – Radimo na poljoprivrednim imanjima, putujemo, kada ostanemo bez novca potražimo posao u nekoj perionici automobila ili radimo fizički posao po nekoliko dana. Problem nastaje kada dodje zima. Prvu smo proveli u Italiji, a drugu ovde u Nemačkoj. Za ovu treću, koja nailazi, još ne znamo gde ćemo. Pre pola godine upoznali smo stariji bračni par iz Austrije, koji ima veliku farmu kokošaka, možda odemo kod njih. A na proleće...

-A škola. Mislim da li idete u školu? Da li se spremate za neko zaposlenje?
-O tome ne razmišljamo. Školu smo pohadjali u izbegličkom kampu. Tamo su samo tražili da budemo poslušni, dok znanje niko nije tražio. Stalno su nam govorili da moramo da budemo zahvalni švajcarskim vlastima što su nam omogućili miran i siguran život.
-Da li ste razmišljali da se vratite kući?
-Kojoj kući? Ti znaš da je kod nas do skoro bio rat, da su kuće porušene, da sada u Mostaru ili Prijedoru ima više crnaca i Arapa, Kineza i Ukrainaca, Amerikanaca i Francuza, nego starosedelaca... Još nismo odlučili... Marko ima plan da počnemo što pre sa prikupljanjem novca, sa kojim bi jednoga dana otvorili perionicu automobila, negde u zapadnoj Evropi. Treba da pet do sedam godina štedimo, a onda bi postali punoletni i zatražili bi radne i boravišne papire. To je plan.
-Ej, staje ona velika cisterna! – Povika Esad. Požurite vas dvojica, neće niko da nas čeka!

U prostranu kabinu cisterne mogla su da stanu još dva putnika. Krupan, crni čovek sa bradom i kačketom na glavi, pokazuje Mariju pokretom ruke, da požuri sa ulaženjem. U kabini je toplo. Zelena i crvena svetla, na komandnoj tabli, deluju tako kao da se nalaze u nekom svemirskoj letelici. Ispod volana klati se privezak za ključeve u vidu kostura. Sva četvorica su ubrzo shvatila, po natpisima na kabini, da je vozač Nemac.

-Kuda ste se uputili ovako kasno? – I ne pogleda ih vozač.
-Mi smo... – Pokuša Borivoje da odgovori.
-Mi smo, - nastavi Mario, - iz Jugoslavije. Ovde smo na ekskurziji i nismo stigli da na vreme udjemo u autobus. Naši nas čekaju na granici sa Austrijom.
-Današnji klinci. Kako da tako dobro govorite nemački jezik?
-Učimo ga u školi.
-Čudni ste vi Jugosloveni... Uzmite koka kolu... Eto tu, otvorite.
-Hvala, - reče Esad, - vrlo ste ljubazni.

Borivoje se oseća sigurno u visokoj kabini. "Da li su mama i tata zvali telefonom? Nadam se da nisu. U Hamburg ne mogu da stignu pre jutra. A do tada ja sam u Austriji."

Pogledao je u svoje nove drugove. Sva trojica mirno sede i posmatraju put ispred sebe. Esad izgleda zadovoljno dok ispija poslednje gutljaje koka kole. Nakon dva sata udobne vožnje, počeli su da se približavaju austrijskoj granici.

-Gde vas čekaju?
-Najbolje je da mi izađemo kod restorana, nedaleko od graničnog prelaza. Tu su oni negde stali... E tu, odlično. Hvala vam. Srećan put.- Reče Marko.
-Čuvajte se klinci. Uzmite po još jednu koka kolu.
-Sa zadovoljstvom. – Reče Esad. – Srećan put!

-Borivoje, od sada pa sve dok ti mi ne damo dozvolu, nema priče.
-Jasno.
-Hajde. – reče Mario. – Prvi ide Marko, onda Esad, zatim ti Borivoje i na kraju kolone ja.
Krenuli su dogovorenim redosledom. Prošli su restoran, zatim parking i krenuli su prema obližnjoj šumi. Borivoje ne oseća hladnoću. Čitavo telo mu je napeto. Sada treba da pređu iz Nemačke u Austriju. Ćutke korača prema šumi. Dočekuju ih hrast, bukva i poneka breza. Ispod nogu oseća opalo poluvlažno lišće. Kako dublje ulaze u šumu vidljivost je sve slabija. Jedva uspeva da vidi siluete Marka i Esada, koji koračaju ispred njega. Odjednom se nađe na vlažnoj zemlji. Oseća miris istrulelog lišća. Dlanovi su mu vlažni i blatnjavi.
-Pazi Borivoje!
-Tišina.

Nastavljaju put. Sada neprestano gleda ispred svojih nogu, kako se ne bi opet sapleo o neku granu ili koren drveta. Ali boji se, ako neprestano gleda ispred svojih nogu, da ne izgubi iz vida Esada. Više ne oseća uzbuđenost. Noge su mu utrnule. Hteo bi da skine ranac sa leđa, koji mu je nažuljio desno rame. Već više od pola sata idu kroz šumu. Sada se postepeno penju. I dalje se ne čuje ništa osim njihovih koraka, po vlažnom lišću.

Posle nekog vremena Borivoje poče da nazire Esada i Marka. Kao da izlaze iz guste šume. Na jedno dva kilometra ispred njih, iza brda, vidi se bela gradska svetlost. Pre nego što su izašli iz šume, Marko se zaustavi.
-Prošli smo. – Prošaputa Marko.
-Da se odmorimo samo deset minuta. Ranac mi je skoro presekao rame. – Jedva uspe da izgovori Mario.
Seli su na rančeve. Borivoje neprestano posmatra beličastu svetlost iza brda. Esad iz ranca vadi limenku soka i nudi je ostalima.

-Odakle ti koka kola?
-Dao mi je vozač cisterne. Nisam mogao da ga odbijem... Ova beličasta svetlost me podseća na stadion Veleža u Mostaru. Naša kuća je bila na takvom mestu da, kada se uveče odigrava utakmica i kada se upale reflektori, do nas dopire slična svetlost.

-Da li si često išao na stadion Veleža?
-On ti je, - nastavi umesto Esada Mario, - bio glavna zvezda pionirskog tima Veleža. Fotografisali su ga i za novine. Pokaži ih. Dok smo bili u kampu u Švajcarskoj, dolazili su iz nemačkih klubova da ga posmatraju kako igra... Pokaži mu isečke iz novina.
Esad iz ranca izvuče omanji kožni notes i iz njega izvadi izbledelu stranicu dnevnih novina Oslobođenje. Na sportskoj strani Esadova slika i iznad nje naslov «Nada mostarskog i jugoslovenskog fudbala». Dok je vadio novine iz notesa ispade nekoliko fotografija. Na jednoj od njih je pionirski tim Veleža, a na ostalim je Esad.

-Ko ti je to? – Upita ga Borivoje.
-To smo tata, mama, ovo je stariji brat, a ovo su neki ljudi koje smo upoznali te godine na moru. Ne sećam se kako se zovu... Daj da vratim to u notes...
-Rekao si da imaš auto kartu Evrope.
-Evo. – Izvadi Borivoje kartu iz unutrašnjeg džepa jakne. – Imam i baterijsku lampu.