ROMAN

 

Međunarodni begunac

VI deo

"Znam da ovo nije ispravan i pošten način, ali osećam da tako mora da bude. Ja vas ne optužujem, jer znam da činite najbolje što možete. Voleo bih da i vi mene shvatite, da me ne optužujete zbog ovakve odluke, za koju znam da će vam naneti bol i naljutiti vas. Odlučio da se vratim kući. Kada ovo budete čitali ja ću već biti kod babe i dede. Borivoje"

Ovo je treće pismo koje pokušava da napiše. I ovo je nedorečeno, ali veruje da će roditelji naći razumevanja za ovakvu odluku. Pismo je stavio na trpezarijski sto. Pre nešto više Stevan i Nada su otputovali za Hamburg.

Pet sati popodne. Još jednom proverava stvari sa spiska. Baterijska lampa, sveća, upaljač, mala plinska boca, pakovanje dvopeka, nekoliko konzervi pašteta i sardina, nožić koji mu je poklonio deda, sat koji Stevan već odavno ne koristi, rezervne pantalone, džemper, nekoliko pari čarapa. Sve je upakovao u sportski ranac. Ukupno ima tri stotine i dvadeset nemačkih maraka i tri stotine dinara. U unutrašnji džep jakne stavio je novac i auto kartu Evrope. Crvenom olovkom ispisao je pravac kretanja. Najvažnije je da stigne do auto puta koji vodi za Beč. Tu očekuje da nađe nekog od naših autoprevoznika.

Oseća kako ga obuzima jeza, koja se iz stomaka širi u krugovima po celo telu. Ne boji se puta i odlučan je u nameri da se vrati kući. Kada je zaključao vrata stana, u kojem je proveo nešto više od dva meseca, prestala je sva trema koja je do tog trenutka postojala. Zna da mora da bude hrabar, odlučan i smiren, kao bi mogao da plan sprovede do kraja, jer zna da bilo kakva greška, njega i njegove roditelje, može skupo da košta. Kada je ključ stavio u džep, shvatio je da je putovanje započelo.

Ispred ulaza u zgradu, na stepenicama sede mladić i devojka, kome je kosa ofarbana u zeleno. Nekontrolisano podižu ruke u znak pozdrava, svakom ko prolazi pored njih. Borivoje oseti svež vazduh, koji ga prvo dohvati po licu, a zatim mu ispuni pluća. Pomisli da je možda bolje da na put krene ujutru ranije, zato što će noć biti hladna. «Sada nema vraćanja. Kada se krene na put vraćanja nema, jer ćeš se uvek kajati i sebe pitati da li si tada trebalo da kreneš ili da si tada krenuo sada bi već sve bilo gotovo. Nema premišljanja i nema nazad, kako kaže deda."

Narandžasto osvetljenje iznad auto puta podsetilo ga je na vreme kada je pre dva meseca, istim ovim putem, sa roditeljima, doputovao u Minhen. Pokušava da nađe što bolje mesto za stopiranje. Sva vozila se kreću veoma brzo. Primetio je, jedno tri stotine metara ispred, naplatnu rampu. To je dobro mesto za stopiranje, jer vozila moraju da uspore. Kada je stigao do rampi primetio je policijska vozila. Skrenuo je nešto dalje do jednog restorana. Zbog lepog vremena, prethodnih dana, baštinske stolice su se još uvek nalazile ispred restorana. Seo je na mesto odakle može lepo da vidi pristigla vozila, nadajući se da će moći da zapazi vozilo sa srpskim registarskim oznakama.

Iznenadio se kada je začuo nekoliko glasova na srpskom jeziku, koji su dopirali iza njega. Dva stola dalje, sede tri dečaka, njegovih godina, u neuglednoj odeći, i pokušavaju da sakupe novac za sendvič. Dečak, u crnoj kožnoj jakni, sa prebačenim rancem preko leđa, ljuti se na drugu dvojicu što su potrošili sav novac na koka kolu, sa kojim su trebali da kupe sendviče za večeru.

-Ovo nam se ne događa prvi put! Posebno to važi za tebe Esade. Ti uvek, kada zaradimo novac, odeš i kupiš limenke koka kole. A cena jedne limenke je ista kao i cena sendviča.

-Šta mogu, – poče da se pravda, oniži i suvonjav dečak, sa žutom kosom i pegama oko nosa, – kada ih volim. Nikada nisam mogao da ih kupim, dok sam živeo u Mostaru. Roditelji nisu imali dovoljno novca... Ja ne moram da jedem sendvič.
-Nećemo da se svađamo. Nije nam prvi put da ostanemo bez večere... Kupićemo dva i podelićemo ih. – U razgovor se uključi i treći dečak, koji je na sebi imao vojničku maskirnu jaknu, a na nogama vojničke čizme.
Borivoje bez mnogo razmišljanja odluči da im priđe i ponudi im novac za sendviče.

-Zdravo. – Okrenu se prema dečacima. – Ja sam Borivoje. Imam nešto para. Mislim, čuo sam vaš razgovor.
-Ej, i ti si naš! – Obradova se Esad. – Hajde dođi, sedi sa nama. Ja sam Esad, ovaj u crnoj jakni je Mario, a ovaj u polu vojničkoj odeći je Marko.

-Ako se slažete, – nastavi Borivoje, – ja častim večeru.
-A mi onda koka kolu. – Nasmeja se Mario. – Odnosno Esad časti... Nego, otkuda ti ovde sam na auto putu i to sa rancem na leđima?

-Krenuo sam kući u Srbiju.
-Kući?! Čujete li vas dvojica? – Uključi se u razgovor Marko. – Čovek je krenuo kući... Kako to da si krenuo sam?
-Sve do pre dva meseca živeo sam u jednom manjem mestu, a onda su roditelji odlučili da me povedu sa sobom u Minhen, gde oni već nekoliko godina rade, da budem sa njima i da ovde idem u školu... Izdržao sam dva meseca.
-Dosta si izdržao. – Nasmeja se Mario. – Da li tvoji znaju da si krenuo kući?
-Ne. Otišli su na put. Vratiće se u nedelju veče, a ja do tada planiran da stignem do svoje kuće.
-Kako to misliš da izvedeš?
-Stopom.
-Imaš li pasoš ili neki drugi dokument? – Upita ga Esad.
-Ništa od toga. Poneo sam nešto novca. Planiram da ilegalno prelazim granice.Veći deo puta mogu da pređem vozom ili autobusom.

-Vidi se da si neiskusan. Kako misliš da ilegalno prelaziš granice? Šta ako te uhvati policija? – Nastavi sa ispitivanjem Marko.
-Brz sam i spretan, neće me uhvatiti.

-Ne budi smešan, ne prelazi se granica tako jednostavno... Nego drugari, vidi se da je Borivoje hrabar, da hoće da se vrati kući. Pomogao nam je oko večere, znači da je pravi drugar šta kažete da mu pomognemo oko povratka kući?
Esad i Marko su klimnuli glavom. I dok je Borivoje jeo svoj sendvič, klateći se na baštinskoj stolici, tri dečaka su već bila na nogama, zakopčani, utegnuti, sa rančevima na leđima, spremni za pokret.
-Borivoje da li ti ideš sa nama? Možda si se predomislio?
-Naravno. Nego ne znam kako će te da mi vi pomognete. Možda imate automobil?
-Nemamo. Nasmeja se Marko. – Ali ako treba možemo da ga nabavimo.
Hajde.