ROMAN

 

Međunarodni begunac

I deo

Ovih dana često misli na roditelje. Kada su prvi put otišli u Nemačku, da rade kod Stevanovog bivšeg kolege, pre četiri godine, rekli su da idu na tri meseca, da zarade nešto novca, sa kojim bi mogli da dovrše započetu kuću. Ta tri meseca su se pretvorila u četiri godine. I onda, kao i sada, podjednako teško mu padaju rastanci sa roditeljima., koji dolaze za Novu godinu, katolički Uskrs i Božić i na godišnji odmor tokom njegovog letnjeg raspusta. Mislio je da će vremenom rastanci postati nekako normalniji, ali svaki naredni postajao je mučniji i teži, a naročito majčini grčeviti zagrljaji. Stevan mu uvek pruži ruku, kao sebi ravnom. Poljube se tri puta u obraz, a onda ga otac uhvati ispod miške i podigne ga visoko iznad glave, kao kada je imao dve ili tri godine, a u očima mu se primećuju suze.

Čuo je kada Nada priča babi, kada su dolazili za Uskrs, da Stevan, kada krene od kuće, staje više od deset puta kolima do izlaska iz zemlje. Pravda se da mu smeta promaja u kolima, ili da mu je nešto upalo u oko ili da su mu od duvanskog dima zasuzile oči, tako da ne vodi dobro da vozi. A kada pređe granicu, onda ne staje sve do Minhena. Samo ćuti, vozi i puši.
-Mora da je baba zaspala. Hajde da je uplašimo... čekaj, gde ćeš preko ograde!
-Da predjem sa druge strane.
-Zašto smo napravili vratnicu. Goveče preskače ogradu, a i ono može da se nauči. Nemoj da žuriš na taj način. Nećeš mnogo postići ako preskačeš ograde. Prolazi ih tamo gde treba.

Na drvenom stolu, ispod kruške, stoji tepsija prekrivena kuhinjskom krpom i plavi lonac u kojem je kiselo mleko i tri šolje.
-Gde ste do sada? Pita se skoro ohladila. Ti deda kada odeš, ne umeš da se vratiš. Nije mi za tebe, nego ovo dete nije jelo .
-Koje dete? Ti Borivoja nazivaš detetom? Hajde na pranje ruku, pa da probamo babinu pitu i kiselo mleko.
-Dolazila je Nevena da te traži. Ja sam joj rekla da ćeš doći večeras u školsko dvorište.
-Što me je tražila, baba?
-Nije ništa rekla, samo je pitala da li si kod kuće.
-Što joj nisi rekla da ću se vratiti do ručka. Sigurno je imala nešto da mi kaže... Odoh ja do njene kuće.
-Stani... Što još ne jedeš? Vida mu u tanjir stavi još jedno parče pite.
-A da pomogneš babi da opere sudove. - Poče da ga zadirkuje Janko –Ne stavljaj mu pitu. Nije on više gladan.
-Pusti dete. Gde sam mu i rekla da ga je tražila. Ode gladan.

Do Nevenine kuće je stigao za manje od deset minuta. Pre nego što je otvorio kapiju, dva tri puta je duboko udahnuo i zadržao vazduh u plućima, kako bi smirio disanje, da Nevena ili neko od njenih ukućana ne primeti da je zadihan od trčanja.
Borivojeva vršnjakinja, sa dugom smeđom kosom i trepavicama, sedela je ispred kuće i trebila pasulj. Na klupi, pored nje, stoji otvorena knjiga iz lektire.
-Reče baba da si dolazila.
-Jesam.
-Što?
-Onako, da se igramo.
-Daj da ti pomognem oko pasulja.
Ostavi, ti si muško. Ustvari, evo ti pola, već mi je dosadilo. – Nevena presu iz kese u plastičnu vanglu pasulj. – Očišćen stavljaj u ovaj džak.
-Čitaš lektiru.
-Pročitala sam sve knjige. A ti?
-Ja ne. Ne znam šta mi je sve potrebno. Tamo se program iz književnosti sigurno razlikuje od našeg. Za sada samo učim jezik.
- Nisi zaboravio, da večeras u šest, dodješ u školsko dvorište. Dogovorili smo se da Stojanu, Predragu i tebi kupimo po neki poklon za rastanak... Možda nije trebalo da ti kažem, ali nisam mogla da izdržim. Ja ne umem pred tobom ništa da sakrijem. A ne znam ni zašto bih.
-Šta da nam poklonite?
-To ne znam. Poklone kupuju drugi... Nemoj taj prljav pasulj tu da bacaš. Vidi šta si uradio.
-Nije važno, kada se skuva neće se primetiti. – Počeli su da se smeju. Nevenine oči, koje izgledaju polu otvorene zbog dugih trepavica, postaše okruglije i Borivoje primeti da su joj zenice ispunjene plavom bojom, sa zelenim i braon pegama. – Idem. Moram da pomognem još nešto babi i dedi, a moram da učim i nemačku gramatiku. Videćemo se večeras.
-Zdravo Borivoje.