NARODNE ŠALjIVE PRIČE
- prikupio Vuk Stefanović Karadžić -

 

Zet i punica

Nekakav zet dođe u punice, i sjedeći kod vatre vidi đe dvije žene dobro posole jedan lonac, pa pomisli u sebi da ono što se u loncu kuva, već nije za jelo, i kao što su zetovi u punicama šaljivi i bezobrazni, namisli da ga i on jošt tako presoli, da se ni u usta uzeti ne može, pa onda ostavši sam u kući, zavuče obje ruke u slanicu i zagrabi pune pregršti soli. Slanica je bila od drveta i imala okruglu jamu, na koju se so unutra sipala i napolje vadila. Na onu jamu on ruke uvuče lasno u slanicu, ali ih zajedno, još pune soli, ni po što nije mogao napolje izvući, i tako mučeći se oko toga i natežući, ruke podbunu da najposlije ni jedne ni prazne nije mogao izvući. Kad u tom neko rupi na vrata, on brže bolje sjedne, pa slanicu s rukama metne među noge, da se ne bi viđelo šta mu se dogodilo. Kad potom sjednu za večeru, on od sramote ne smjedne kazati šta mu se dogodilo, nego reče da je sit i da ne može večerati ništa. I tako poslije mnogoga nuđenja i moljenja, on na čudo i žalost sviju kućana ne ćedne ni sjesti za sofru niti i šta okusiti. Kad se po večeri čeljad raziđu iz kuće, on ustane i noseći slanicu na rukama iziđe na polje, pa ugledavši za kućom kroz mrak svoju punicu đe stoji, pomisli da je panj nekakav, pa razmanuvši slanicom udari je po plećima koliko igda može, govoreći tamo njoj mater: "Ti meni ne dade večerati." Punica se na to trgne, i odgovori mu: "Ana te temate bilo! Kako ti nijesam dala večerati? Ta nijesam li te zvala i nudila više od deset puta!"