PUTOVANJA

Šerpasi - pomoćnici sa Himalaja

pripremila: Sanja Jović

 

Sredinom 16. veka Šerpasi su iz istočnih predela Tibeta došli u podnožje Himalaja: u dolinu Sohu na 2 400 do 3 000 m i nešto višu Kumbu koja se nalazi na 3 600 do 4 300 m nadmorske visine. Obrada zemlje na tim visinama teška je i gajenje krompira, pšenice i geršle zahteva ogroman trud. Zbog velike visine sve raste sporije - najsporije na svetu. Nedostatak povrća i mala količina joda u vazduhu bili su uzrok avitaminoze od koje je ovaj narod oduvek patio. Na golom, strmom stenju putevi su mogli da se prave samo rukama, a bez puteva nisu upotrebljiva ni najjednostavnija prevozna sredstva. Sve, doslovno, mora da se nosi. Nošenje tereta postalo je čak merilo položaja u zajednici. Malobrojni imućni vlasnici zemlje mogli su da sebi priušte da im teret nose nadničari bez zemlje koji su tako zarađivali za život.

Sredinom 19. veka Englezi, koji su u to vreme vladali Indijom, počeli su da istražuju Himalaje i preuzimaju ekspedicije na najviši vrha na svetu. Za to su im bili potrebni vodiči i nosači. Engleski sahibi, gospodari, vodili su sa sobom najpre nepalske seljake koji nisu želeli, niti umeli da budu od veće pomoći.

Kasnije su Englezi došli u dodir sa Šerpasima koji su bili sasvim drugačiji - od detinjstva naviknuti da nose teške terete i da se sa njima penju uz planinu. Bili su i željni da dodatno zarade i postanu važan deo istorijskih pohoda na najviši vrh sveta. 1963. godine Novozelanđanin Edmund Hilari i njegov nosač i pratilac Tensing Norgaj prvi su osvojili najviši vrh na svetu, 8848 m visoki Maunt Everest.

Šerpasi, od kojih zavise svi alpinisti, često i stradaju u ekspedicijama - po statistici, svaki drugi koji redovno učestvuje u ekspedicijama ostavi svoj život na ovoj planini. Međutim, i pored svih opasnosti, Šerpasi nemaju drugog izbora nego da se i dalje penju i nose teret svojim sahibima, nekad i više od 60 kg odjednom.

Šerpasi nisu samo nosači, već i vodiči koji biraju najsigurnije puteve. Oni se brinu i o nabavci i pripremi hrane, podižu i sklapaju šatore. Po verovanju Šerpasa, na vrhu Himalaja borave bogovi i stupiti u njihovo svetilište može da izazove božanski bes, svakojake nesreće i slabu žetvu. Stoga mnogi od njih zastanu i ne prilaze samom vrhu kada dovedu svoje sahibe do njega. Šerpasi su oduvek bili i pouzadni pratioci i prijatelji svojih sahiba, zbog kojih su često stavljali i svoje živote ne kocku. Ostajali su uz bolesne i promrzle, negovali ih i na svojim leđima snosili u dolinu.

1963. godine, kao nagradu za skalp Jetija, Edmund Hilari je Šerpasima dao novac da podignu školu, a godinu dana kasnije u blizini naselja Luka izgrađen je aerodrom. Vreme putovanja od Katmandua do Luke koje je nekada trajalo dve sedmice, skraćeno je na 40 minuta. Bio je to početak masovnijeg turizma u ovoj zabitoj oblasti sveta.