|
Sredinom
16. veka Šerpasi su iz istočnih predela Tibeta došli u podnožje
Himalaja: u dolinu Sohu na 2 400 do 3 000 m i nešto višu Kumbu
koja se nalazi na 3 600 do 4 300 m nadmorske visine. Obrada
zemlje na tim visinama teška je i gajenje krompira, pšenice
i geršle zahteva ogroman trud. Zbog velike visine sve raste
sporije - najsporije na svetu. Nedostatak povrća i mala količina
joda u vazduhu bili su uzrok avitaminoze od koje je ovaj narod
oduvek patio. Na golom, strmom stenju putevi su mogli da se
prave samo rukama, a bez puteva nisu upotrebljiva ni najjednostavnija
prevozna sredstva. Sve, doslovno, mora da se nosi. Nošenje
tereta postalo je čak merilo položaja u zajednici. Malobrojni
imućni vlasnici zemlje mogli su da sebi priušte da im teret
nose nadničari bez zemlje koji su tako zarađivali za život.
Sredinom
19. veka Englezi, koji su u to vreme vladali Indijom, počeli
su da istražuju Himalaje i preuzimaju ekspedicije na najviši
vrha na svetu. Za to su im bili potrebni vodiči i nosači.
Engleski sahibi, gospodari, vodili su sa sobom najpre nepalske
seljake koji nisu želeli, niti umeli da budu od veće pomoći.
|
Kasnije
su Englezi došli u dodir sa Šerpasima koji su bili sasvim
drugačiji - od detinjstva naviknuti da nose teške terete i
da se sa njima penju uz planinu. Bili su i željni da dodatno
zarade i postanu važan deo istorijskih pohoda na najviši vrh
sveta. 1963. godine Novozelanđanin Edmund Hilari i njegov
nosač i pratilac Tensing Norgaj prvi su osvojili najviši vrh
na svetu, 8848 m visoki Maunt Everest.
Šerpasi,
od kojih zavise svi alpinisti, često i stradaju u ekspedicijama
- po statistici, svaki drugi koji redovno učestvuje u ekspedicijama
ostavi svoj život na ovoj planini. Međutim, i pored svih opasnosti,
Šerpasi nemaju drugog izbora nego da se i dalje penju i nose
teret svojim sahibima, nekad i više od 60 kg odjednom.
|
|
|
Šerpasi
nisu samo nosači, već i vodiči koji biraju najsigurnije puteve.
Oni se brinu i o nabavci i pripremi hrane, podižu i sklapaju
šatore. Po verovanju Šerpasa, na vrhu Himalaja borave bogovi
i stupiti u njihovo svetilište može da izazove božanski bes,
svakojake nesreće i slabu žetvu. Stoga mnogi od njih zastanu
i ne prilaze samom vrhu kada dovedu svoje sahibe do njega.
Šerpasi su oduvek bili i pouzadni pratioci i prijatelji svojih
sahiba, zbog kojih su često stavljali i svoje živote ne kocku.
Ostajali su uz bolesne i promrzle, negovali ih i na svojim
leđima snosili u dolinu.
1963.
godine, kao nagradu za skalp Jetija, Edmund Hilari je Šerpasima
dao novac da podignu školu, a godinu dana kasnije u blizini
naselja Luka izgrađen je aerodrom. Vreme putovanja od Katmandua
do Luke koje je nekada trajalo dve sedmice, skraćeno je na
40 minuta. Bio je to početak masovnijeg turizma u ovoj zabitoj
oblasti sveta.
|
|