UMETNOST

 

Sportski ples

Sportski dvoranski ples ima svojevrsnu i dugu istoriju koja je doprinela njegovoj sadašnjoj popularnosti kao rekreativnog i takmičarskog sporta. Ples u dvorani i balovi potiču iz Engleske sa kraja 18. i početka 19. veka na kojima su učestvovali pripadnici viših klasa društva. Krajem 19. veka ples je postao popularan i među običnim svetom koji je odlazio na ples u javne plesne dvorane. Plesna takmičenja nastaju tokom 20-ih godina prošlog veka kada je stvoreno i prvo Kraljevsko društvo učitelja plesa sa ciljem da se uvedu standardi u muzici, koracima i tehnici dvoranskog plesa. Tokom narednih decenija, dvoranski ples je postao popularan širom Evrope, Azije i američkog kontinenta. 1997. godine Međunarodna federacija sportskog plesa postala je punopravni član Međunarodnog olimpijskog komiteta, a sportski ples olimpijski sport. On danas ima mogućnost da postane jedan od najomiljenijih sportova, jer je veoma atraktivan za gledaoce, a takmičari poseduju značajne atletske i tehničke kvalitete. Sve je interesantniji i za televizijske kuće i sponzore, koji doprinose njegovoj daljoj popularizaciji.

Šampionati i takmičenja u sportskom plesu održavaju se u dve osnovne grupe disciplina: standardnim plesovima - valceru, bečkom valceru, tangu, laganom fokstrotu i kvikstepu i latinoameričkim plesovima - sambi, rumbi, ča-ča-ča, pasadoblu i džajvu. Takmičenja se organizuju kao takmičenje individualnih parova iz raznih zemalja u svim plesovima ili timsko takmičenje, gde tim neke zemlje predstavlja formacija od osam parova koji istovremeno nastupaju u jednoj od odabranih disciplina. U svakoj disciplini se tokom eliminacionih takmičenja broj od oko 80 parova svede na 6 do 10 parova, a u finalnom plesu nastupa 6 parova koji istovremeno plešu na podijumu. Parovi se ocenjuju prema izvođenju i to u oblastima tehnike rada nogu, muzičke interpretacije, umeću na podijumu, telesnom držanju, praćenju ritma i uvežbanosti, odnosno sihnronizovanosti pokreta plesača. Muziku za sva takmičenja biraju organizatori, a sami takmičari ne znaju unapred na koju će muziku plesati, s tim da su unapred određeni i poznati osnovni ritam i tempo. Svako takmičenje je zasebno, odnosno ne postoji hijerarhija takmičenja niti rezultati imaju uticaja na celokupni plasman para u jednoj sezoni. Inače, testovi koje su sproveli naučnici pokazali su da su nivo fizičkog angažovanja i brzina disanja plesača tokom takmičenja kao kod biciklista, plivača i trkača na 800 metara.