ISTORIJA

 

Staklo kroz istoriju

(priredila: Sanja Jović)

 

Prirodno staklo poznato je još od davnina. Vrhovi strela i noževa praistorijskih ljudi izrađeni su od vulkanskog stakla i pronađeni na raznim mestima širom Zemljine kugle. Za postojbinu veštačkog stakla smatra se Egipat gde su arheološkim iskopavanjima pronađeni predmeti od stakla, ostaci radionica sa kalupima i delovima peći za topljenje stakla, veće količine staklenog posuđa za kozmetička sredstva i razni stakleni nakit, naročito ogrlice, koje su služile za robnu razmenu. Razvijenu proizvodnju stakla imali su Feničani, Asirci i Palestinci. Kasnije centar proizvodnje stakla postaje Rim (do 5. veka), odakle se ova veština širi po rimskim provincijama. Od stakla se izrađuju ukrasni predmeti i nakit, posuđe za kozmetiku, a u domaćinstvu je staklo zamenilo posuđe od keramike i metala. Padom Rimske imperije (476. godine) centar proizvodnje stakla postaje Vizantija, a u 12. veku Sirija. Padom Sirije pod tursku vlast u 14. veku vodeću ulogu u proizvodnji stakla preuzima Evropa, naročito Francuska i Engleska, a od 15. do 17. veka Venecija, koja proizvodi staklo visoke umetničke vrednosti - ukrasno staklo, bojeno i slikano staklo za prozore, staklo za ogledala i lustere i sl.

Staklo je vrsta čvrste "tečnosti", odnosno skup molekula koji se međusobno ne drže toliko čvrsto kao, na primer, metal ili drvo. Ono ima takozvani amorfni oblik i po tome je slično vosku. Topi se na visokim temperaturama i u ručnoj izradi stakla tako otopljena masa se oblikuje duvanjem kroz naročitu dugu uzanu cev. Mašinska proizvodnja stakla je poverena velikim mašinama koje stvaraju najraznovrsnije oblike, a naročitom obradom stakla dobija se kristal.