Ali brzo posle tog uspeha Bosna postade poprište građanskog rata. Pravi uzrok njegov još nije sigurno utvrđen, ali je razdor počeo iz same banove kuće. Mlađi brat njegov Vuk, možda zaražen primerima iz susedne Srbije, a možda vođen i nekim načelima i ličnim razlozima, odmetnuo se od brata i sa jednim delom vlastele digao pravu bunu. Ta pobuna je izbila posle 4. februara 1366., ali je pometnja u zemlji počela i ranije. Dubrovčani su se naročito tužili kako je u zemlji nestalo one bezbednosti, na koju su ranije njihovi trgovci bili svikli, i da su na dnevnom redu grabeži i pljačke. Buntovnici su s početka imali velike uspehe. Banova majka i ban Tvrtko biše proterani iz zemlje, a za novog gospodara proglašen Vuk. U nevolji, Tvrtko se obratio mađarskom kralju. Lajoš se, mimo očekivanja, odazvao, i sa njegovom pomoću Tvrtko se vratio u zemlju. Sve je išlo dosta brzo. Već 29. marta pisao je o tom svemu Tvrtko u Mletke, a u pismu se, prema svom novom odnosu, potpisao "ban bosanski po milosti božijoj i gospodara našeg kralja Ludovika". Mađarski kralj pomogao je Tvrtka po svoj prilici s toga, što je hteo da očuva autoritet legitimnosti i što Vukov pokret nije obećavao naročite koristi za Mađarsku. Pristalice Vukove bile su, na ime, protivnici mađarskog uticaja, a nailazili su na izvesne potpore i kod Srba u Raškoj.

Tvrtku je trebalo dugo vremena dok je smirio zemlju. Njegove borbe s odmetnicima provlačile su se sve do 1369. god. U tim borbama on se pokazivao čvrst i odlučan. Protiv njega bila je stvorena vrlo moćna opozicija, u kojoj se nalazio, među drugima i njegov sinovac Dabiša, vojvoda Purća, i malo kasnije i ugledni humski gospodar Sanko Miltenović. Odmetnike je pomagao Nikola Altomanović, koji je i raspirivao strasti. On je lično najviše uticao, da se Sanko odmetne. Borbe između Tvrtka i odmetnika trajale su najduže na istočnoj strani, duž Altomanovićeva područja. Tvrtko je postepeno raščišćavao zemlju i, najzad, priterao Vuka da se potpuno povuče. Bežeći ispred brata pobeđeni Vuk se sklonio na dubrovačko zemljište. Uplašeni Dubrovnik pozvao je odmah u goste Tvrtka, da ovaj ne bi pomislio kako oni u gradu imaju kakvih veza sa buntovnikom, a u isto se vreme ponudio i da posreduje među braćom. Tvrtko je bio sklon za sporazum, i došao je juna 1367. u Dubrovnik, ali se Vuk bojao bratove osvete i uklonio se s njihova područja. Najduže je trajala banova borba sa Sankom. Dubrovčani su celo vreme prijateljski opominjali Sanka da se okani veza sa Nikolom Altomanovićem. Ali je ovaj ostao uporan. Video je pred sobom Nikoline uspehe i nadao se njegovoj pobedi. Nikoli je, na ime, posle borbe od skoro godinu i po dana, sredinom novembra 1368., konačno potisnuo svoju strinu Gojislavu Vojnovićku i naterao je da se spasava na dubrovačko tle. Ban Tvrtko, koji je bio na njenoj strani, nije mogao da je održi. Videći to, Sanko se rešio da ostane uz Nikolu. Tvrtko je onda, kad dubrovačka posredovanja nisu uspela, posle dosta čekanja, napao Sanka i potisnuo ga. Ovaj se, kao i toliki drugi, spasao u Dubrovnik. Ljut Tvrtko, kaže dubrovačka tradicija, stigao je s vojskom do njihova grada tražeći odmetnika, ali ga Dubrovnik nije izdao nego je počeo stara posredovanja. U tom je imao uspeha, jer je Sanko umro pomiren sa bivšim gospodarem.

Ovakvo ponašanje Altomanovićevo dovelo je do sukoba između njega i Tvrtka. Kad su neprijateljstva formalno počela nije poznato, ali su trajala dosta dugo. Altomanović, prek i bezobziran, bio je u to isto vreme došao u sukob i sa Dubrovačkom Republikom. On je tražio ni manje ni više nego da se njemu plaća svetodimitarski dohodak, koji je pripadao samo kralju ili posle caru. To i izvesni granični sporovi izazvali su sukobe. Ban Tvrtko našao se, prirodno, na strani Dubrovnika. Međutim, kad je 1370. ugovarao mir sa Altomanovićem on nije uspeo da njim obuhvati i Dubrovčane. Ovi su s toga 1371. god. bili prisiljeni da se protiv užičkog gospodara pridruže koaliciji Balšića i kralja Vukašina. To što ban nije uspeo da izradi mir za Dubrovčane govori ujedno za to, da nije bio u položaju pobednika, koji bi naturio svoje uslove, nego da je po sredi bio neki sporazum, u kom se, u danom momentu, postizavalo samo ono što se moglo postići. Po svoj prilici na obe strane priznata su samo stvarna stanja.

Župan Nikola Altomanović ozbiljno je računao sa mogućnošću, da sam dođe na srpski presto. Posle Vukašinove pogibije on je od srpskih velikaša bio svakako najmoćniji. Njegova oblast hvatala je od Rudnika do mora. Od kneza Lazara bio je svakako moćniji, jer mu je krajem 1371. ili početkom 1372. uspeo da preotme Rudnik. S vladarskim ambicijama u vezi biće Altomanovićeva predusretljivost prema papi i katoličkoj crkvi i dozvola da se na njegovu području u Rudniku, mogu podići dva katolička manastira. Još više pokazuje tu njegovu ambiciju težnja, da se dočepa carskog Prizrena, koji su posle Vukašinove pogibije bili poseli Balšići. Nikolin pokušaj da se grad otme prepadom nije imao sreće.

Takve težnje i njegova mladićska silovitost stvorili su Altomanoviću neprijatelje na sve strane, u Bosni, u Dubrovniku, u Zeti i u samoj Srbiji. Glavni suparnik u Srbiji bio mu je knez Lazar. Oženjen jednom Nemanjićkom, iz linije Nemanjina sina Vukana, i Lazar je imao ambicija da preuzme vlast u Srbiji posle Uroševe smrti. Nemoćan da sam suzbije drinskog gospodara on je počeo da okuplja saveznike. U prvom redu pomišljao je na bana Tvrtka, koga je Nikola bio zlom zadužio. Hteo je da se približi i mađarskom kralju. M. Orbini, koji o odnosima između Altomanovića i kneza Lazara zna dosta stvari, kazuje da se Lazar obavezao kralju Lajošu na plaćanje 10.000 funti srebra i da mu je obećao vernu službu. Obavešten o Lazarevim koracima župan Nikola se uplašio i počeo je i sam da traži saveznike. Mletačka Republika izišla mu je na susret i, s namerom da ga dobije kao pomagača protiv Mađara, posredovala je da dođe do izmirenja između Nikole i Balšića. Ali ti pregovori nisu doveli do nekog konkretnog rezultata. Tokom 1373. god. Altomanović je podlegao. Mađarski kralj odazvao se Lazarevom pozivu i uputio Nikolu Gorjanskog sa 1.000 kopljanika, da se pridruži bosanskoj i Lazarevoj vojsci. Tolikoj sili Nikola nije mogao odoleti. Protivnici su ga uhvatili u Užicu i predali na čuvanje Stevanu Musiću. Ovaj je mladog župana dao oslepiti. Izgleda da je posle toga Altomanoviću data neka mala oblast, u kojoj je živeo. Neki župan Nikola – misli se da je on – pominje se kao živ još 1395. god.

Njegove južne oblasti Trebinje, Konavlje i Dračevice poseli su u jesen 1373. god. Balšići, svakako posle Nikolina sloma. Tom prilikom svratio je Đura Balšić u Dubrovnik, da napravi srdačnijim veze sa novim susedom. Ostali delovi Altomanovićeve države biše podeljeni između Tvrtka i Lazara. Rudnik i istočni deo županovih zemalja dobi knez Lazar; a zapadni, s Mileševom, Prijepoljem, Onogoštem, Podrinjem i Gackom dobi Tvrtko. Tako bosanska država pređe stare granice Drine i pomeri ih sve do iza Lima, obuhvativši najveći deo područja stare Raške.