Istorija

Istorija Srpskog naroda

Turski zamah

 

Naša sredina nije imala, kao Vizantija, duge državne tradicije, održavane u jednom duhu i u jednom osnovnom obliku vekovima. Kroz ceo Srednji Vek mi smo bili stalno u nekom previranju, stalno tražeći nove okvire i nove oblike, ali nikad u prilici, da bar jedan ceo vek provedemo u jednoj stabiliziranoj situaciji. Širenje državnih međa nije donosilo uvek i stvarno jačanje narodne snage. Naprotiv. Sam narod je samo dobijao nove dužnosti i nove kulučarske namete. Osvajajući tuđe zemlje Turci su dobijali nov podanički elemenat, koji je imao da radi za njih. Oni su znali da im pobeda znači i dobitak, i s toga su u borbu unosili ne samo polet, nego i interes. Naš čovek po pravilu nije dobijao ništa. Turci su dobro znali da našeg seljaka teško pritiska ceo sistem feudalnih obaveza prema vlasteli i prema crkvi, koja je isto imala svoja vlastelinstva, i oni su s planom agitovali među njima. Videli smo, kako se kralj Tomaš izrično tuži na tursku agitaciju među bosanskim seljacima. Seljak je podlegao toj agitaciji. Tražio je, prirodno, lakši život. Šta ga je moglo oduševiti za državu? Da gleda borbu i otimanje za vlast, u kojima ustaju brat na brata, otac na sina, i u kojima ništa ne izgleda sveto? Kad može njegov gospodar da dovodi Turke protiv suseda i svojih rođenih, zašto da i on ne primi te gospodare? Za stanje duhova u Hercegovini XV veka nema rečitijeg dokaza od one tužbe Vladislava Hercegovića da on ne može dobiti drukčije vojsku za borbu nego samo za novac. U ime koje državne ideje ili tradicije mogu ti i takvi ljudi pozivati narod na požrtvovanje? Zato što je osetio da je na Kosovu bila doista borba za nešto veće i svetlije narod joj i dao izuzetan značaj i uneo u nju svu svoju ljubav, dok je tolike druge bezbrojne borbe s Turcima ili prosto epski registrovao ili shvatao samo kao epizode velikog hrvanja.

Život našeg seljaka u Srednjem Veku bio je dosta težak. Stočari su imali poseban način života, koji je od prastarih vremena imao svoje nasleđe i koji se s toga nije osećao naročito neugodno. Zemljoradnik je međutim, bio u težem položaju. Velik deo njih bili su kao parici ili meropsi vezani za zemlju vlastelinsku ili manastirsku. Porez carski na seosku kući iznosio je po perper na godinu, što seljaka ne bi mnogo teretilo, ali su bili teški obavezni radovi gospodaru. Seljak je u XIV veku morao 104 dana godišnje besplatno raditi za svog vlasnika kao redovan posao, a bilo je uz to i izuzetnih rabota. Vlast gospodara prema merophu bila je velika i mogućnosti kazne vrlo stroge. Sebri, seljaci, slobodni i neslobodni, nisu uopšte bili ravnopravni s povlašćenim staležima. A oni su pretstavljali stvarno srpsko stanovništvo zemlje, jer su Vlasi-stočari bili mešani, a u gradovima je stanovništvo mahom bilo ili tuđinsko ili tuđinskog porekla. Svog srpskog građanskog staleža mi Srbi u Srednjem Veku skoro nismo imali. Seljaci su kod nas odavna gledali da se beganjem spasu od svojih teških dužnosti, ali je srpsko državno zakonodavstvo još od kraja XII veka zabranjivalo tu praksu. Seljaci su obično begali na veća vlastelinstva, gde je bilo više radne snage, a za njih i više mogućnosti da malo odahnu, a begali su, u koliko su mogli, i van državnih granica. Car Dušan je svojim Zakonikom želeo u nekoliko olakšati položaj meropha i dao mu je pravo tužbe protiv gospodara, ali prilike koje su nastale iza Dušanove smrti nisu dopustile da ti propisi dobiju dublju moralnu vrednost. Šta više, borbe s Turcima i građanski ratovi u zemlji pojačali su terete, izazvali opštu nesigurnost, ličnu i pravnu, i omogućili stvaranje raspoloženja koje je tražilo mir i olakšanje, ma s koje strane oni dolazili.

Snaga Turaka bila je u njihovoj odličnoj vojnoj organizaciji. Svoje uspehe i u Maloj Aziji i u Evropi oni su postigli zahvaljujući svojoj hrabrosti i čvrstoj disciplini. Sultani su vrlo često sami vodili svoje vojske, ili su u njih upućivali svoje najbliže srodnike. Hteli su da im tim uliju poverenje i pojačaju borbeni duh, i da svojim očima vide sve što je za jednu borbenu vojsku od koristi i od štete. Svejedno što su tim učestvovanjem stavljali na kocku ne samo svoje živote, nego i celo svoje delo. Tog vladarskog učestvovanja bilo je, istina, i na našoj strani; vizantiski car Manojlo Komnin i naš Dušan zahvaljuju samo tome svoje glavne pobede; ali kod nas nije bilo onakve povezanosti i apsolutne pokornosti kakvu su imali Turci XIV-XVI veka. Jedan mletački izveštaj iz 1534., koji navodi Č. Mijatović, objašnjavao je turske vojničke uspehe ovako: "Vrlina sultanove vojske leži u tome, što ona nije sastavljena od najamničara i stranaca, već što su sultanovi vojnici još u detinjstvu probrani iz sviju krajeva carstva, što stojeći neprekidno pod platom i disciplinom postaju srcem i dušom njegova sopstvena vojska; otuda posle dolazi i velika korist od pokornosti i vernosti". Kao ratnici Turci su izradili svoj sistem timara. Osvojena zemlja, po pravilu sultanska, delila se kao nagrada na zijamete i timare, imanja većeg i manjeg obima, čiji su vlasnici, spahije, bili dužni da, prema veličini timara, daju određen broj vojske. Spahije i njegovi ljudi bili su ratnici, povlašćeni stalež "pravovernih", dok su obrađivači zemlje, skoro isključivo hrišćani, bili raja i podložnici, koji su imali da omogućuju život novim gospodarima. Jedan papin izveštač iz 1623/4. god. ističe naročito Prištinu kao središte timar-spahija, koji su ,molto armigeri’. Vlasnici timara bili su vojnički organizovani pod vlašću alaj-bega, zapovednika jedne uže oblasti, a ovi pod vlašću sandžak-bega. Tim sistemom Turci su postizali dvoje: sa velikim timarima dobijali su jednu vrstu garnizona u zemlji, nevezanih za gradove, a sem toga osiguravali su, bar za prvo vreme, i dosta mobilnu miliciju. Međutim, glavnu svoju snagu, ono što tada nije imala nijedna druga država u Evropi, Turci su izradili stvaranjem janičarskog reda. Janičari su uzimani mahom od hrišćanske muške dece i vaspitavani su po strogo propisanom redu. Oni se nisu ženili, nego su, kao prava stajaća vojska, imali svoje kasarne i živeli sa naročitim povlasticama, ali u strogom zaptu. Janičari su bili najbolja pešadija Evrope, uvežbana, borbena, fanatizovana, koja se tukla bez poštede. Spahije su davale konjicu, sa dobrim konjima, od kojih mnogi behu odlične arapske pasmine. Oni nisu nosili teške oklope i konjske pancire i bili su s toga mnogo pokretniji i brži od savremenih hrišćanskih konjanika, koji su, s konjima zajedno, bili ukrućeni u svom čeliku.