Od svog prelaska na Balkan, od sredine XIV veka, Turci su stalno napredovali, pored svih povremenih kriza koje su izbijale kod njih. Oni su srušili redom sve balkanske države: Bugarsku, Vizantiju, Srbiju, Bosnu, Albaniju, Hercegovinu i Zetu. Krajem XV veka oni su držali celu dunavsku liniju od Beograda do mora, dopirali do Vrbasa i Cetine i gospodarili dobrim delom jadranske obale. U čem je bila njihova snaga? Koji su sve uslovi njihovih uspeha? Prva i osnovna je činjenica ovo. Turska snaga je dolazila dobrim delom od slabosti balkanskih država i njihovih suseda. Turci nisu došli na Balkan najpre kao osvajači, nego kao neka vrsta najamničkih vizantiskih saveznika. Tek na Balkanu njima je postalo jasno šta sve mogu postići pri stanju koje su tu zatekli. Građanski ratovi Vizantije i Srbije otvorili su im put, a pocepanost u svima ostalim zemljama pojačavala prohteve. U svima svojim borbama Turci nikad nisu imali protiv sebe udruženu celu snagu ma koje balkanske države, a vrlo su često ulazili u akciju kao pomagači jedne njihove strane ili računajući sa pasivnošću i izdajom jednog dela. U balkanskim državama, gde pre a gde docnije, od druge polovine XIV veka počinje period razbijanja centralne snage i jasna težnja za izdvajanjem posebnih oblasti, koje su to izdvajanje izvodile ne samo sa teoretskim nego i sa stvarnim slabljenjem snage. Prema tom procesu dekompozicije kod njih stajala je azijatski bezobzirna koncentracija volje i snage kod Turaka, gde je sve lično imalo da se bezuvetno pokori opštem interesu. Balkanske države, pa čak i Vizantija sa svojom hiljadugodišnjom tradicijom, bile su počele da sve više osetno gube osećanje države kao celine; kod Turaka, međutim, kao vojničke kaste, pojam jedinstvene države se smatrao kao jedini prirodni oblik prave kohezivne organizacije. Do tog rasparčavanja državne celine dovodio je u nas u glavnom feudalni
sistem. Velikaši, potekli iz dinstiskih redova ili iz vojničke hijerarhije,
sa naslednim pravima, smatrali su svojim prirodnim pravom da svoj
ugled i svoje posede jačaju na sve moguće načine. U doba slabih vladara,
ili vladara kojima je trebala njihova pomoć, to se jačanje izvodilo
obično na račun države. U celoj Evropi, a ne samo kod nas, česti su
primeri, da su vladari ili u sukobu sa jednim delom svoje vlastele
ili da postaju njihova igračka. Odvojena pravima i vaspitanjem od
širokog puka, ta vlastela živi, u isto vreme, i bez pravog dodira
sa narodom, koji stenje pod teškim pritiskom raznih obaveza i dažbina.
Kod Turaka u prvi mah nije bilo toga. Oni nikad, kao Azijati, nisu
imali prave demokratije, nego su njihovi vladari bili apsolutni gospodari,
ali među njima nije bilo ni nasleđenih kastinskih predrasuda. Svaki
čovek koji je imao sposobnosti mogao je izbiti u prve redove, od običnog
vojnika do vezira. Tako su se među njima javljala takmičenja dobrih
i tako je bilo istinskog poleta. Inače, sultanova volja imala je da
odluči sve. Monoteizam verski nalazio je kao sasvim prirodan monarhistički
sistem. Alah je u neku ruku preneo vlast na zemlji na sultana, koji
od Selima I uzima i titulu kalifa, kao vrhovnog verskog poglavice.
Kao u porodici, u kojoj je apsolutni gospodar domaćin, kome niko nije
ravan, tako i u državi nema podele autoriteta i kad dolazi do degeneracije
vlasti. Država i zemlja sultanska je svojina, a svi su ljudi, ma koga
čina, samo oruđe njegove volje. Da su sultani bili svesni tog svog
preimućstva nad ostalim evropskim vladarima svedoče vrlo rečito saveti
sultana Bajazita Stevanu Lazareviću, kako ih navodi Konstantin Filozof:
"Potrudi se i skrši svoje moćne i privedi ih u svoju volju."
Da bi onemogućili dinastičke krize, od kojih su i oni patili, sultani
ponekad prosto dave svoju braću, polubraću i rođake; protiv jedne
volje treba onemogućiti drugu. Strogost je bila, s tim u vezi, čisto
vojnička; bez nje, u ostalom, nigde nema pravog reda. Pojedini namesnici
i paše bili su svesni toga i pazili su budno na svaki sultanov mig.
U Carigrad su bile uprte sve oči, to je grad koji caruje i čiji je
prestiž, kroz starije i turske vekove, postao i ostao kod našeg naroda
zadugo neprikosnoven. Sa Carigradom sultan Mehmed je postao prirodan
naslednik ne samo jedne bivše carevine, nego i cele njene carske tradicije. Na široki narod destruktivno je delovao ceo politički život i društveni poredak naše sredine. U svojim plemenskim ustanovama narod je uzimao izvesnog učešća u upravi i biranju vlasti; u državnom životu on je, međutim bio odgurnut. Državnu vlast držala su vlastela i sveštenstvo. Tako je bilo, istina, manje-više u celoj savremenoj Evropi, ali su kod nas postojala dva momenta, koji su to stanje otežavala. Jedan je suviše održani plemenski sistem, sa jakom plemenskom svešću, koji je sam po sebi teško ulazio u sistem centralizacije. Zeta kroz celo vreme naše srednjevekovne istorije ostaje manje-više odvojena jedinica, sa lokalnim plemenskim gospodarima. Taj sistem je, u naponu srpske snage, bio pojačan uvođenjem u srpsku državu čitavih tuđinskih oblasti sa istim centrifugalnim težnjama, kakve behu Albanija ili Epir, ili druge grčke zemlje. Drugi je momenat bio što smo mi s takvim sistemom došli u sukob s jednom silom koja se razvila na sasvim drugoj osnovi, i to došli u Evropi prvi, bez iskustva, i bez političkog plana. |