Tako je Mocart sve što je ranije imao morao da založi. Propadale
su mu stvari, ali mu je i zdravlje bilo sve lošije.
Jednog dana 1791. godine neko mu je tražio da napiše “Reqviem”
(misu za mrtve). Mocart, pošto je osećao da mu je smrt blizu,
komentarisao je da “Reqviem” piše za sebe. Sa nepunih 36 godina
je umro u strašnoj bedi. Toga dana je besnela strašna oluja
i par prijatelja, koji su hteli da ga isprate kako dolikuje
velikom muzičaru, nisu uspeli. Pošto je Mocart sahranjen u grobnici
sa ostalim siromasima, njegov grob je i dan danas ostao nepoznat.
Mocart je pisao na svim poljima muzike. Ali najviše se istakao
u komponovanju opera, koje su ga uistinu i najviše privlačile.
Veliki broj Mocartovih kompozicija se izvodilo na italijanskom
jeziku, što je i jasno, jer je i on sam u jednom pismu upućenom
svome ocu rekao, da bi radije pisao francuske opere, nego nemačke,
ali najradije italijanske, nego francuske i nemačke.
Do 1780.godine Mocart je napisao mnogo opera, a najznačajnije
su buffe opere “La finta semplice”,(“la finta sempliće”) “ La
finta giardiniera”(“La finta đardinijera”), opere serije “ Mitridate”,
(“Mitridate”) “ Lucio Silla”(“Lućo Sila” ) i pastorale “Il re
pastore”(“Il re pastore”).
1780. godine nastaje “Idomeneo” (“Idomeneo”), krupan korak u
stvaranju Mocartovih opera. Tad je shvatio da je opera jedno
složeno scensko delo , zaokružena celina i da će njen tok prekinuti
mali odvojeni delovi.
1782. godine se izvodi “ Otmica iz Seraja”, opera igračkog karaktera.
Par godina kasnije nastaju dela “ Loca del Cairo”(L'oka del
Kairo”-guska iz Kaira),“Lo sposo deluso”(“Lo spozo deluzo”-razočarani
mladoženja) i “Der schauspieldirektor”(“Der šaušpildirektor”)
,koja nisu baš prihvaćena u javnosti.
|