Priznajem,
kad sam prvi put krenuo za Beograd, nisam umeo da objasnim šta
je to zoološki vrt. Samo sam znao da se tu čuvaju životinje. Sve
ostalo je za mene bila velika tajna. U glavi mi se motala neka
slika, ali, drugari, kad sam ga ugledao, otvorili su mi se neki
daleki svetovi.
- Ovo je žirafa, ovo je lav, ovo je tigar! – kaza vodič i nastavi
da nam opisuje predele gde sve te životinje žive.
- Ja sam ih videla po stotinu puta! – umeša se u razgovor jedna
umilna devojčica koja nije bila iz naše škole.
- Kako! - zbuni se vodič.
- Ja sam iz Beograda. Gotovo svake subote, ako je lepo vreme,
provodim najlepše trenutke u zoološkom vrtu! - kaza.
Moji drugari i ja pogledasmo je nekako znatiželjno kao da je sa
druge planete, a Milan, najniži rastom među nama, osmeli se pa
je priupita:
- Zar se ne bojiš životinja u zološkom vrtu?
Umilna Beograđanka se nasmeši, zatim uozbilji i kaza:
- Dragi moji drugari, od ovog trenutka ću vam ja biti vodič!
- Neka tako bude! - kaza čika koji nam je do tada pokazivao životinje.
- Samo pazite šta radite! - kaza zapovednički naš učitelj.
E to lepo jesenje prepodne neću nikada da zaboravim. Dok nam je
umilna Beograđanka pokazivala svaki detalj zoološkog vrta, osećali
smo neki čudan opojni miris Beograda. I ja, i Milan, i Jovan,
i Nikola... svi smo razmišljali o umilnoj Beograđanki.
Divili smo se kako je znala imena svih tih životinja, kako je
poznavala krajeve odakle su one doputovale i kako je do tančina
opisivala njihove navike i snove.
- E, vidite, vidite ovu životinju! - pokaza nam Beograđanka vola
koji je ležao i posmatrao znatiželjne đake.
-To vam je krava! - kaza samouvereno.
Milan samo što nije uzviknuo kako to nije krava, nego vo, ali
ga svi ušinusmo pogledom.
- Predlažemo, predlažemo, predlažemo... - rekosmo svi u glas -
da za nekoliko dana posetiš našu školu i naše selo!
Umilna Beograđanka bez razmišljanja prihvati poziv i već smo se
naredne nedelje družili sa njom u Zabrđu. Pokazivali smo još proplanke,
našu reku, školu, domove i kuće u kojima su spavale životinje.
- Pomiluj ovu kravu! - kazah umilnoj Beograđanki.
- Ne smem, uješće me! - odgovori ona.
- Neće, to je dedina krava! - kazah joj, dok su se drugari iz
moje škole smeškali.
- Ali, ali, ali, ona ne liči na kravu iz zološkog vrta! - kaza
pošto se osmeli da je dotakne nežnom rukom.
- E, umilna Beograđanko, evo ti krave iz zoološkog vrta! - kaza
Milan.
-
Uh što je lepa! - prozbori umilna Beograđanka.
- Da, da, da... samo se ona u našem kraju zove vo! - kazah joj
glasom koji je ličio više na šaputanje.
- Ali, ali, za mene je sve to isto! - doda umilna Beograđanka.
- Krava nama u selu služi da nam podari mleko, a vo je tu da pripremimo
njive za kukuruz i pšenicu, ali i da doteramo seno sa livade!
- kazasmo.
- Eto, sada sam dosta naučila! - kaza umilna Beograđanka i svakom
od nas podeli papiriće na kojima je pisalo: Jelena sa Novog Beograda.
Sam krajičak tog papira krasili su lepo ispisani brojevi, što
nas je zbunilo.
-To je moj mobilni telefon, drugari. Zovite u svako doba dana
i noći.
- Ali, ali... Jelena, u našem selu nema nikakvog telefona!
To u prvi mah začudi umilnu Beograđanku, a narednog trenutka nas
zagrli i onda smo se svi nasmejali pa je naš glas odjekivao obalama
Zabrđanske reke.