Bio jedan jako zlogovoran i nebesan čojek, bogopsovac, te jedne noći o Svetom Savi, kad je najveća ciča zima bila, dođu đavoli, Bog budi s nama, po nj. Zamotaju ga u ponjavu, s kojom se pokrio, iznesu ga na badžu pa š njime fiju u najdublji vir u Korani. Ćape ga dva među se, jedan za ruke, drugi za noge, pa sve nekoliko puta zaburi ga u vodu, a onda opet izvadi. U polje došao najstariji vrag. Namjesti veliki usijani nakovanj kraj vode. Zamahnuvši nad nakovnjem teškijem gvozdenijem batom centenjakom, zapovijedi onima, što ga šmuraju, da mu ga donesu. Istom, što su ga donijeli i da će š njime na nakovanj, ali najednom sinu sve oko njih, čisto im se oči zablještiše. Dok se samo okom hitiše i obazriješe, ugledaše od zlata čojeka, u samu zlatnome odijelu, sa zlatnijem krstom u ruci koji se sjaje kao sunce žarko. To je bio Sveti Sava. On samo malo zlatni krst uzdignu i prema njima manu, a đavoli dreknuše i od čovjeka na stranu skočiše. Sveti Sava reče: "Nemojte ga više! A ti grešniče znaj, da se Svetom Savi ražalilo na tvoju sitnu dječicu i kukavnu ženu, pa te za ovaj put izmolio u Milostivoga Boga. Zato se pokaj i okani svake nebesije, pa i same pomisli na zao govor. Inače će ovi opet doći po tebe i zaslužena kazna neće ti se više moći oprostiti." Čim je to Sveti Sava izustio, nestane ga, a š njime i onog sjaja i blijeska. U isti mah i đavoli poskakaše u vir koranski i nestade ih. Čojek se prekrsti, vjerno pomili svemogućem Bogu i Svetom Savi, zahvaljujući iskreno na velikoj milosti i daru njihovu. Pokaja se za teške pregrije svoje. Ode kući, pa već kašnje nikad nije griješio, nit je tjerao griote.

Prethodna stranica