NARODNE PRIPOVIJETKE
- prikupio Vuk Stefanović Karadžić -
objavio u Beču 1870.g.

u štampariji Jermenskog manastira

 

Car htio kćer da uzme

Bio jedan car i carica. Ova carica imaše zvezdu na čelu pa rodi i kćer sa zvezdom na čelu. Kad kći bude na udaju, umre carica i na smrti zakune cara, kad se stane ženiti da ne uzme druge već koja ima zvezdu na čelu Kad pođe car da se ženi, raspiše po svemu svetu, ima li gde devojka ili udovica sa zvezdom na čelu. Kad mu od sviju strana otpišu da nema take ni devojke ni udovice, on onda šta će, već da uzme svoju kćer, pa sazove sve ministre da mu kažu može li to biti; ministri kažu da može, a on onda otide svojoj kćeri, i reče joj: "Ćerko! Nije drukčije, valja za mene da pođeš, mati je tako zaklela, a druge u svetu nema sa zvezdom na čelu." Ona stane plakati i moliti se: "Jaoj tata, kako bih ja za oca pošla!" A car je onda izvede na sud pred ministre, i oni još jednom reku da može otac uzeti kćer svoju. Onda ona otide jednoj babi i potuži joj se, a baba joj reče da ište da joj otac načini od svile haljine da mogu stati u orahovu ljusku, pa će onda poći za njega. Ona to kaže ocu, ali šta car ne bi mogao učiniti? načini on njoj onake haljine, a ona opet otide babi: "Što ću, baba? načinio." A baba joj reče: "Sad išti od srebra haljine, pa da stanu u orahovu ljusku. To valja da ne će moći načiniti. Otide ona opet ocu i kaže mu da joj načini od srebra haljine pa da stanu u orahovu ljusku. Ali car načini i to. Opet ona otide babi, a baba joj kaže da ište od zlata haljine, pa da stanu u orahovu ljusku. Kad joj otac načini i take haljine, ona dođe babi plačući: "Jao, baba, šta ću? načinio i od zlata haljine." A baba joj reče: "Sad ti neznam drugo, već išti od same mišje kože, to baš neće moći načiniti. Kad ona i to od oca zaište, on odma izda zapovest da svaki čovek donese po toliko i toliko koža od miševa, i tako za nekolika dana dobije kći careva haljine od same mišje kože. Pa odmah car skupi svatove da se sutradan venča sa svojom kćeri. Ali nju baba nauči šta će raditi, te u veče uoči svadbe zaište kadu vode i dve bele patke, "da se" veli "okupam, tako valja." Car zapovedi te joj se odnese u sobu kada vode i dve bele patke, a ona zaključa vrata, i pusti patke u kadu, pa obuče one haljine od mišje kože, a od svile, od srebra i od zlata u orahovim ljuskama metne u nedra pa kroz pendžer pobegne. Videći car gde je nema zadugo da dođe međ goste, pošlje jednoga slugu da sluša na vratima, kupa li se još. Sluga otide i stane slušati, pa kad čuje gde se patke lepršaju po vodi, on pomisli da je ona, pak se vrati i kaže caru da se još kupa. Kad bi ujutru, već svi gotovi da idu na venčanje, a nje još nema, onda car naredi te obiju vrata, kad tamo vidi kako ga je prevarila, te odmah pošlje poteru za njom, i ona je tražila i tražila, i ne našavši je vrati se, i car najposle mišljaše da su je gde rastrgli zverovi. Ali ona idući za dugo dođe u drugo carstvo u jednu šumu; ne znajući ni šta će ni kako će, zavuče se u jedno šuplje drvo. U to doba carev sin lovio u šumi, pa nekako psi naiđu na ono drvo, i stanu lajati, onda lovci potrči onamo misleći da je kaka zver u drvetu, a vide devojku u onoj mišjoj haljini, pođu da pucaju na nju, ali carski sin ne dade: "Nemojte" reče, "već da je vodimo dvoru, da imamo što niko nema." Kad je izvedu iz drveta na polje, zapitaju je: "Ko si?" A ona odgovori: "Ne znam." A oni je opet zapitaju: "Jesi li životinja ili si čovečje stvorenje, ili si avetinja?" Ona opet: "Ne znam." "Znaš, ne znaš', reče carski sin, "ti moraš s nama." Kad je odvedu dvoru carskome, odrede je da čuva guske, i sluge je prozovu pepeljugom. Kad prođe neko vreme, carski sin učini veliku čast i sazove mnogo gospode i gospođa i gospodskih devojaka i svoje i iz tuđih carevina. Onda ona u svojoj sobici svuče haljine od mišje kože, pa obuče one od svile, pa otide među gospodu. Svi se začude njezinoj lepoti a osobito zvezdi na čelu. Carski sin uzme je, te igraše s njom, pa je zapita od kuda je, a ona odgovori: "Iz Čizme grada." Po tom se ukrade i otide u svoju sobu, svuče svilene haljine, pak obuče opet one od mišje kože, a gospoda kad opaziše da je nema, stadoše pitati: "Kud je ta lepota?" a najviše carev sin. Kad se sva gospoda raziđu, raspiše! carski sin po svemu svetu za Čizmu grad da mu jave gde je. Ali sa sviju strana otpišu da toga grada nema. Po tom on načini opet čast, ne bi li i ona došla. A ona ondar kad se veselje počne, obuče srebrne haljine, pa otide među gospodu. Kako ona tamo, svi polete pred nju, a carski sin uzme je za ruku, pa joj stane govoriti: "Gde ste za Boga? ja poludih za vama, a Čizme grada nigde nema." "Gospodine!" odgovori ona, "sad ću vam pravo kazati; ja sam iz Legen grada." Pošto carev sin malo poigra s njome, opet se ona nekako ukrade, pa otišavši u svoju sobu svuče srebrne haljine, a obuče one od mišje kože. Po tom carev sin raspiše za Legen grad gde je, i od svuda otpišu, da toga grada nema. Onda on i treći put da čast, i ona u zlatnim haljinama dođe. Carev sin obraduje se i stane je moliti, da mu kaže pravo od kuda je, jer, veli, da ni Legen grada nije mogao nigde naći. "E sad ću vam" reče ona "pravo kazati: ja sam iz Sablje grada." Pošto carev sin poigra s njom, skine prsten s ruke i da joj a ona se po tom opet nekako ukrade. Onda carev sin raspiše za Sablju grad, oni mu opet otpišu, da toga grada nema. Onda se on razboli, i bolujući dugo vremena, padne mu na um na mleko, pa da se udrobi hleba. Odmah kažu kuvaru, da izvadi mleka, a ona devojka u mišjoj koži stane ga moliti da ona udrobi. "Idi bez traga!" prodere se on na nju, "da upadne kakva dlaka s tebe, pa da platim glavom." "Ne će, kuvare," reče mu ona, "ja sam noćas snila da će odmah ozdraviti, ako iz moje ruke što izjede." Na to joj kuvar dopusti, a ona drobeći u mleko spusti onaj prsten u njega. Kad caru odnesu mleko, i on ga promeša kašikom, nađe prsten, te đipi odmah i poviče: "Dajte ovamo kuvara!" Kuvar se siromah prepadne, da nije od pepeljuge dlaka upala, pa kao mrtav dođe pred carskoga sina. "Ko je drobio u ovo mleko"" zapita ga carski sin, a kuvar drkćući odgovori: "Ja sam, gospodine." "Nisi ti, već kazuj ko je, ili ćeš poginuti." Onda kuvar stane plakati i kazivati, kako ga je pepeljuga prevarila, da je snila, da će gospodar ozdraviti, ako što izjede iz njene ruke. Kad carski sin čuje za pepeljugu, đipi pa otrči k njojzi, razdere na njoj mišje haljine i natera je da obuče one zlatne, pa je odvede ocu i materi, te se lepo venča s njome. Kad se venčaju, pripovedi ona njima sve, kako je i za što je od oca pobegla, i kad prođe godina dana, rodi ona kćer i sina zajedno, kćer sa zvezdom na čelu kao i u nje. Kad deca malo odjačaju, sedne ona s mužem i s decom na intov, pa ode svome ocu. Kad dođe, a otac baš njojzi za dušu daje, pa kad je vidi, Bože! te radosti i toga veselja, što je činio. A onu babu što je nju učila, što je ona i njen muž obdari, to otac trojinom a one ministre, što su kazali da može otac kćer uzeti, sve pogubi.