Srpske narodne pripovjetke (Vuk Stefanović Karadžić) |
|||
|
|||
Poslao otac dijete u vodenicu, pa mu kazao, da ne melje nigđe u vodenici, đe nađe ćosu. Kad dođe dijete u jednu vodenicu, a to u njoj sjedi ćoso: "Pomoz' Bog ćoso!" – "Bog ti pomogao sinko." – "Bili i ja mogao tu malo samljeti?" – "Bi, zašto ne bi; evo će se moje sad izamljeti, pa onda melji koliko ti drago." – Ali dijete pomisli, šta mu je otac rekao, pa iziđe na polje, |
|||
i pođe uz potok u drugu vodenicu. A ćoso brže bolje uzme malo žita,
pa otrči drugim putem prije đeteta, te i u onoj vodenici malo zaspe.
Kad dijete dođe u drugu vodenicu, i vidi, da je i u njoj ćoso, a ono
pođe u treću; a ćoso opet uzme malo žita, pa otrči drugim putem prije
đeteta i u treću vodenicu, te zaspe; tako i u četvrtu. Kad se već đetetu
dosadi, onda pomisli u sebi: valja da je u svakoj vodenici ćoso; pa
sprti svoju torbu s leđa i ostane, da melje s ćosom. Kad se ćosino izamelje,
i dijete zaspe svoje, onda k ćoso reče: "Ajde, sinko! da umijesimo
kolač od tvoga brašna." Dijete jednako drži u pameti, što mu je
otac kazao, da ne melje u vodenici, đe nađe ćosu; ali sad već misli:
što je tu je; pa reče ćosi: "Ajde de." Ćoso ustane, pa razgrne
đetinje brašno u mučnjaku, a đetetu reče, da donosi vodu u pregrštima.
Dijete stane donositi vodu, i ćoso počne pomalo zakuvavati; tako malo
po malo dok se sve izamelje, i ćoso sve brašno zakuva, pa onda umijesi
jednu veliku pogaču, pa razgrnu vatru, te je zapreću da se peče. Kad
se pogača ispeče i izvade je iz vatre, pa prislone uza zid, onda ćoso
reče đetetu: "Znaš, sinko! što je? Ovu pogaču ako podijelimo, nema
ni meni ni tebi, već ajde da lažemo, pa koji koga nadlaže, onaj neka
nosi svu pogaču." Dijete pomisli u sebi: Već se sad nema kuda,
pa reče: "Ajde de! počni ti." Onda ćoso počne koješta lagati,
ovamo, onamo, a kad se već izlaže i umori, onda mu dijete reče: "E
moj ćoso! ako ti više što ne znaš, to je sve ništa; stani da ja tebi
kažem jednu pravu istinu: Kad ja bija u mlado doba stari čovek, onda
mi imadijasmo mnogo košnica, pa bi i ja svako jutro brojio, i sve bi
čele prebrojio, a košnica ne mogu. Kad jedno jutro prebrojim čele, a
to nema najboljega čelca; onda ja brže bolje osedlam pijevca, pa uzjašem
na njega, i pođem tražiti čelca. Kad doćeram trag do mora, a to on otišao
preko mora, a ja za njim tragom. Kad pređem preko mora, a to čovek uvatio
moga čelca u ralicu, pa ore za sitnu proju. Ja povičem na njega: To
je moj čelac, od kud tebi moj čelac? A čovek odgovori: Brate! ako je
tvoj, eto ti ga. Pa mi da i čelca, i još punu torbu proje od izora.
Onda ja uprtim torbu s projom na leđa, a sedlo s pijevca prebacim na
čelca, te čelca uzjašem, a pijevca povedem u povodu, da se odmara. Kad
budem preko mora, onda mi nekako pukne jedna uprta na torbi, te se sva
proja prospe u more. Kad pređem preko mora, u tom stigne i noć, a ja
onda sjašem s čelca, pa ga pustim da pase, a pijevca svežem kod sebe,
pa mu metnem sijena, aja legnem spavati. Kad ujutru ustanem, a to vuci
došli, te zaklali i izjeli moga čelca; leži med! po dolu do članka,
a po brdu do koljena. Onda počnem misliti, u što ću pokupiti med. U
tom padne mi na um, da imam jednu malu sjekiricu, pa je uzmem i zađem
u šumu da ulovim kakvu zvjerku, da zgulim mješinu. Kad tamo, a to dvije
srne skaču na jednoj nozi. Onda ja potegnem sjekiricom, te im prebijem
onu nogu, pa i uvatim, te zgulim s nji tri mješine, i pokupim u nji
sav med, pa pritovarim na pijevca, i odnesem kući. Kad dođem kući, a
to mi se rodio otac, pa mene pošlju Bogu po vodicu. Sad ja počnem misliti,
kako ću se popeti na nebo, dok mi pade na um ono moje proso, što se
prosulo u more. Kad tamo dođem, a to ono palo na vlažno mjesto, pa uzraslo
do neba; te ja uz njega ajde na nebo. Kad se gore popnem, a to moja
proja uzrela, pa je Bog požnjeo i umjesio od nje ljeb, pa udrobio u
vruće mlijeko, te jede. Nazovem mu ja: Pomoz' Bog! A on mi odgovori:
Bog ti pomogao; i da mi vodicu. Kad se vratim natrag, a to mojom nesrećom
udarila kiša, pa došlo more i svu proju poplavilo i odnijelo! Sad se
ja zabrinem, kako ću sići na zemlju! Dok mi padne na um, da mi je dugačka
kosa: kad stojim, do zemlje, kad sjednem, do ušiju, pa uzmem nož, pa
sve dlaku po dlaku odrezuj, pa navezuj. Kad stigne mrak, a ja onda zavežem
na dlaci jedan uzao, pa ostanem na njemu da prenoćim. Ali šta ću sad
bez vatre! kresivo sam imao, ali nema drva! U jedan put padne mi na
um, da imam u zubunu jednu šivaću iglu, pa je izvadim, te iscijepam,
pa navalim vatru i sit se ogrijem, pa legnem pored vatre spavati. Pošto
zaspim, a mojom nesrećom skoči varnica, te pregori dlaku, a ja strmoglav
na zemlju, te propadnem do pojasa. Obrnem se tamo, amo, ne bili se kako
izvadio, a kad vidim, da se neda, onda brže otrčim kući, te donesem
motiku, te se otkopam, pa odnesem vodicu. Kad dođem kući, a to žeteoci
žanju po polju. Prigrijala vrućina, voljani Bože! da pogore žeteoci.
Onda ja viknem: Kamo što ne dovedete ovđe onu našu kobilu, što je dva
dni duga, a do podne široka, a po leđima joj vrbe porasle; neka načini
lad po njivi. Brže bolje otrči moj otac, te dovede kobilu i žeteoci
lijepo stanu žeti po ladu. A ja uzmem džban, pa odem na vodu. Kad tamo,
a to se voda smrzla; onda ja skinem moju glavu, te njom probijem led,
i zavatim vode. Kad donesem vodu žeteocima, a oni poviču: Kamo ti glava?
Ja se mašim rukom, a to nema glave; zaboravio je na vodi. Onda se brže
bolje vratim natrag; kad tamo, a to lisica došla, pa vadi mozak iz moje
glave, te jede; a ja polagano ajde, ajde, te se privučem blizu, pa potegnem
lisicu nogom u stražnjicu, a ona se uplaši, pa od straa pre.. e, a ispr..
e tefter; kad ga ja otvorim, a to u njemu piše: meni pogača, a ćosi
g.. . o." Onda dijete ustane, pa uzme pogaču i otide kući, a ćoso
ostane gledajući za njim. |
|||