U nekakome selu pođu
žene u planinu da traže divljega broća, i tako vrljajući po planini
jedna od njih zađe i dođe pred jednu pećinu iz koje iziđe međed
te je uhvati i odvede unutra; i onđe živeći s njome, žena zatrudni
i rodi muško dijete. Pošto dijete malo poodraste, žena se nekako
ukrade i uteče u selo kući svojoj. Međed je jednako koješta donosio
i dijete hranio, kao mu prije i mater. Kad dijete naraste poveliko,
ono navali da ide iz pećine u svijet. Međed ga stane od toga odvraćati
govoreći mu da je on još mlad i nejak, a u svijetu ima zlijeh
zvjerova koji se zovu ljudi, pak će ga ubiti. I tako se dijete
malo poumiri i ostane u pećini. Poslije nekoga vremena dijete
opet navali da ide u svijet, i kad ga međed drukčije nije mogao
odvratiti, a on ga izvede pred pećinu pod jednu bukvu, pa mu reče:
"Ako tu bukvu možeš iščupati iz zemlje, onda ću te pustiti
da ideš u svijet, ako li ne možeš, još valja da sjediš kod mene."
Dijete spopadne bukvu, pa povuci tamo povuci amo, ali ne može
da je iščupa; onda se opet vrati s ocem u pećinu. Kad poslije
nekoga vremena dijete opet navali da ide u svijet, međed ga izvede
pred pećinu i kaže mu da ogleda može li sad iščupati bukvu iz
zemlje. Dijete bukvu spopadne i iščupa. Međed mu onda reče da
joj okreše grane, pa zametnuvši je na rame kao kijaču da ide u
svijet. Dijete posluša oca, i idući tako po svijetu, dođe u jedno
polje đe su se nekolike stotine plugova bile sastale te orali
spahiji. Kad dođe k ratarima, zapita ih eda bi imali što da mu
dadu za jelo. Oni mu odgovore da pričeka malo, sad će se njima
donijeti ručak, pa đe ručaju oni onoliki, ručaće i on. Dok su
oni još to govorili, a to se pomole kola i konji i mazge i magarci
s ručkom. Kad se ručak donese, Međedović reče da će on to sve
sam pojesti. Ratari se začude i reku mu kako će on pojesti toliko
jelo što je doneseno za toliko stotina ljudi! On opet reče da
hoće, i okladi se s njima: ako ne pojede da im da svoju kijaču.
ako li pojede da oni njemu dadu sve što je gvozdeno na njihovijem
plugovima. Ručak se postavi, i Međedović se naklopi te pojede
sve, i još da je bilo. Onda mu oni skupe s plugova sve što je
gvozdeno na jednu gomilu, a on usuče nekolike breze, pa sve poveže
i natakne na svoju kijaču pa zametnuvši je na rame otide k nekakome
kovaču i reče mu da mu od onoga gvožđa skuje buzdovan na onu kijaču.
Kovač se primi toga posla, ali mu se učini da je gvožđa mnogo,
pa ga sakrije gotovo pola, a od ostaloga buzdovan slupa kojekako.
Međedoviću se učini buzdovan mali prema onolikome gvožđu, a i
ono što ga je da nije načinjen kao što bi trebalo. Za to kad buzdovan
nasade na kijaču, Međedović da bi ga ogledao jeli dobar, baci
ga u nebo pak se podanj načetvoronoži, te ga dočeka u leđa. Buzdovan
nesrećom kovačevom prsne, onda Međedović razmahne kijačom te kovača
ubije, pa otide u njegovu kuću i nađe sve sakriveno gvožđe; i
odnese ga sa onijem komadima od buzdovana drugome kovaču, i kaže
mu da mu skuje buzdovan na kijaču, ali mu reče da se ne šali nego
od svega gvožđa dobar buzdovan da skuje, ako nije rad proći kao
i onaj prije što ga je kovao. Kovač čuvši još prije šta je bilo
od onoga kovača, skupi sve svoje momke, pa ono sve gvožđe sastave
ujedno i skuju buzdovan vrlo dobar koliko se igda moglo. Kad nasade
buzdovan na kijaču, Međedović opet da bi ga ogledao, baci ga u
nebo, i načetvoronoži se podanj, ali se buzdovan ne razbije nego
odskoči od leđa..... Ispravivši se Međedović rekne: "Sad
je buzdovan dobar," pa ga zametne na rame i pođe dalje. Idući
tako nađe u polju jednoga čoeka đe je upregao u ralicu dva vola
te ore, i došavši k njemu zapita ga eda li ima što zajelo. Čovek
mu odgovori: "Sad će moja kći donijeti meni ručak, pak ćemo
podijeliti što je Bog dao." Međedović mu stane kazivati kako
je on pojeo sve što je bilo pripravljeno za nekoliko stotina ratara,
"a šta će sad u jednome ručku biti meni, šta li će tebi?"
U tome eto ti đevojke s ručkom. Kako đevojka ručak postavi, Međedović
se odmah rukom hvati da jede, a čovek mu ne dadne nego mu reče:
"Ne! dok se ne prekrstiš ovako kao i ja." Međedović
gladan ne imajući kud kamo prekrsti se, pa onda počnu jesti, i
najedu se obojica i još im preteče. Međedović gledajući u ručkonošu,
koja je bila krupna i zdrava i lijepa đevojka omili mu, i reče
ocu njezinu: "Hoćeš li mi dati ovu svoju kćer da se ženim
njome?" Čoek mu odgovori: "Ja bih ti je rado dao, ali
sam je obrekao Brku." Međedović na to rekne: "Bre šta
marim ja za Brka? Ja ću Brka ovijem buzdovanom." A čoek mu
rekne: "Be i Brko je neki; sad ćeš ga viđeti." U tome
stane huka sjedne strane, dok se iza brda pomoli jedan brk i u
njemu trista i šezdeset i pet tičijih gnijezda. Malo po malo pomoli
se i drugi brk; eto i Brka. Kako dođe k njima a on legne ničice
đevojci glavom na krilo, i reče joj da ga pobište. Đevojka ga
stane biskati, a Međedović ustavši polagano, raspali svojijem
buzdovanom Brka u glavu; a Brko prstom na ono mjesto govoreći
đevojci: ,.Eto ovđe me nešto ujede"; a Međedović opet buzdovanom
na drugo mjesto, a Brko opet prstom na ono mjesto: "Evo ovđe
me opet nešto ujede." Kad ga udari treći put, Brko se opet
pipne onđe i srdito poviče: "Ta zar si slijepa? Evo ovđe
me nešto kolje." Onda mu đevojka kaže: "Ne kolje tebe
tu ništa, nego te evo čoek bije." Kad Brko to čuje, on se
trgne i skoči na noge, a Međedović već bacio svoj buzdovan pa
bježi preko polja, a Brko se naturi za njim. Međedović polakši
poizmakne pred Brkom, ali Brko nikako ne će da ga se mahne. Međedović
bježeći tako dođe na jednu vodu, i nađe kod nje ljude na gumnu
đe viju šemšu, i poviče im: "Pomagajte, braćo, za Boga! evo
me ćera Brko. Šta ću sad? kako ću prijeći preko ove vode?"
A jedan od onijeh ljudi pruži mu lopatu govoreći: "Sjedi
na lopatu da te prebacim." Međedović sjedne na lopatu, a
čoek razmahne njome i prebaci ga na drugu stranu, a on bježi dalje.
Malo za tijem eto ti pa gumno i Brka, pa zapita ljude: "Prođe
li ovuda taki i taki čoek?" A oni mu kažu da prođe. Brko
ih zapita: "Kako prijeđe preko ove vode?" A oni mu odgovore:
"Preskoči." Onda se Brko zaleti, pa hop! preko vode
na drugu stranu, pa poćeraj za Međedovićem. Međedović bježeći
uz jedno brdo vrlo sustane, a kad iziđe na brdo, nađe čoeka na
uzoranoj njivi koji je u torbi o vratu imao sjeme, pa po jedan
put zagrabi šakom te sije, a po drugi u usta te jede; ovome čoveku
poviče on: "Pomagaj, brate, za Boga! ćera me Brko, i evo
ga sad će me stići! Nego što ću činiti? Sakrij me đe!" A
čoek odgovori: "Bogme Brko nije šala. Ali ne znam đe ću te
sakriti; nego hodi ovđe u moju torbu u sjeme." I tako ga
uzme u torbu. Kad Brko po tom dođe, i zapita ga za Međedovića,
on mu kaže da je on odavno onuda prošao, i do sad Bog zna kud
je otišao. Onda se Brko vrati natrag. Čoek onaj sijući žito zaboravi
za Međedovića, i uzme ga jedan put sa žitom u šaku, te metne u
usta. Međedović se poplaši da ga ne proguta, te po ustima ovamo
onamo dok srećom nađe Jedan krnjav zub, te se u njemu ustavi i
prićuti. Kad sijač u veče dođe kući, on poviče na snahe: "Dajdete,
đeco, one moje zubne čačkalice, nešto me žulja u onome mome pokvarenom
zubu." Snahe donesu dva velika gvozdena ražnja, pa pošto
on zine, poduvre jedna s jedne druga s druge strane, dok Međedović
iskoči iz zuba. Onda ga se sijač tek opomene, i rekne mu: "A
žlje te sakrio! umalo te nijesam prožderao!" Iza toga pošto
večeraju i stanu se o svačemu razgovarati, zapita Međedović domaćina
šta mu je bilo onome zubu, te je onako mimo sve ostale pokvaren.
A domaćin mu stane ovako pripovijedati: "Jednom pođemo nas
desetak su trideset konja u Dubrovnik po so. Idući tako nađemo
jednu đevojku kod ovaca, pa nas zapita kuda ćemo, a mi joj kažemo
da idemo u Dubrovnik po so; a ona reče: ""Šta da se
mučite tako daleko? Evo ima u mojoj pletavači nešto soli što je
preteklo kad sam mrsila ovce, mislim da će vam svima biti dosta.""
I tako onđe pogodivši se s njome, ona skine s ruke svoju pletivaču,
a mi s konja svoje vreće, pa puni i mjeri, dok napunimo vreće
za sve trideset konja. Pošto se onđe s njome namirimo, vratimo
se natrag. Ovo bijaše u jesen, i vrijeme bješe dosta lijepo; ali
jedan dan pred noć kad bijasmo navrh Čemerna, nešto se naoblači
pa okrene snijeg sa sjeverom da se pometemo i mi i konji. U tom
se još na veću našu nesreću smrkne sa svijem, i tako tumarajući
ovamo onamo, dok jedan od nas srećom nabasa na jednu pećinu i
poviče: ""Ovamote braćo! Evo suhote!"" Onda
mi jedan po jedan ovamo, dok svi uđemo i uvedemo sve tridesetero
konja, pa konje rastovarimo i naložimo vatru, te prenoćimo kao
u kući. Kad sjutradan svane, a to imaš šta viđeti: mi svi u jednoj
ljudskoj glavi koja stajaše između nekakijeh vinograda. Dok se
mi tome još čuđasmo i konje tovarasmo, ne lezi vraže! eto ti pudara
od onijeh vinograda, pa uzme onu glavu s nama te metne u praću,
pa okrenuvši je nekolika puta sebi iznad glave, baci je preko
vinograda da plaši čvorke, i kad padnemo na jednome brdu onda
ja pokvarim ovaj zub." – I na čast vam laž.