NARODNE PRIPOVIJETKE
- prikupio Vuk Stefanović Karadžić -
objavio u Beču 1870.g.

u štampariji Jermenskog manastira

 

Caričina snaha ovca

Bijaše nekakva zla carica, koja mnoge ljude i žene s ovoga svijeta smicaše da se nikada nije niko mogao dosjetiti, i nemaše drugo nikoga nego jednoga jediktoga sina kojega mišljaše nakom sebe za cara ostaviti. Kad dođe vrijeme da carica ženi sina, reče mu: "Ja sam našla za tebe đevojku sjenovitu, koja će ti krilate junake rađati, i ako ovu ne uzmeš što sam ti ja našla, pazi se što će ti se dogoditi." Sin joj na to odgovori da joj zahvaljuje na svima đevojkama od svijeta i na svima krilatijem sinovima, jer je već našao đevojku, i da će je na sramotu materinu vjenčati, već nijednu, makar se nikada i ne oženio. Pošto carica ovo ču ražljuti se i zaprijeti mu govoreći: "Ela, ako ti basta." Carev sin materi za inat oženi se i zovne vilu za kuma i zmaja za staroga svata, te s đevojkom doma, govoreći svojoj ženi da se od njegove matere čuva i krije, da je nenadno čudo ne snađe "jer je'' veli "ona nekaka žena udesne ruke tako da su moja sva braća i sestre pa i sam otac na prečac pomrli, ili ih je ona potrovala ili zamađijala." Prođe nekoliko vremena i carica ne vidi svoje snahe, i koliko je gođ nastajala da je vidi, ništa nije mogla učiniti, dok jedno jutro nesrećom pođe joj muž u lov, i zaludu zatvori vrata od kamare đe mu je nevjesta spavala; jer carica obazna da je on otišao u lov, te nekakijem štapom takne u vratnice te vrata jedanak bupiše na tle. Prepade se sirota nevjesta, skoči u susret svekrvi, i pane pred njom na gola koljena kao da joj se umoli i oproštenje ište. A ona je podiže govoreći: "Ne boj se, moj sinko, ja nijesam za drugo došla nego da te darujem kao poprav svoje dijete." Ovo izrekavši izvadi jedan prsten i uhvati snahu za ruku, pak mećući joj ovi prsten na prst pronjunjori nekoliko riječi, a ona nju u ruku po zakonu poljubi i zahvali na prstenu. Carica otide s te stope, a snaha joj gledajući i premećući oni prsten, kakoga još u svome vijeku nije viđela, tako je bio lijep, malo za tijem pretvori se u ovcu i tam amo kroz kamaru stane blejati. Carica je imala negđe potajno nekaku veliku aždaju, i kad bi koga očarala ovijem prstenom, i pošto bi se prometnuo u ovcu, povela bi ovoj nesitoj aždaji i teke se vraćaše da uhvati i povede snahu, prispije u toliko i njen sin iz lova te jedanak se nađu na vratima od kamare. Kad ga žalosna žena vidi, počne okolo njega i uzanj skakati i blejati da se i sam caričin sin začudi, i ne mogaše da progovori riječi, krsteći se od čuda, i najposlije mater zapita: "Otkud ova ovca ovđen?" "Kamo mi žena?" Ona se smete ne znajući mu šta odgovoriti, nego to toliko da ništa ne zna, i zakune se nje prokletom dušom. Videći carev sin da mu žene nema, a ova ovca mimo ikake ovce đe neprestano njega u oči gleda, okolo noga mu se uvija i neprestano bleji, stavi se da je zamađijana, te on od žalosti da sam sebe ubije i tražeći nož kroz kamaru, vidi oni udesni prsten u kamari, i pruži ruku da ga uzme, a ovca na njega skoči i ne da mu ga uzeti, nego na njega nasrće da mu oba oka izbije. Sjeti se on zlu, te uzme ovcu, pa s njom u goru tražeći i zovući kumu vilu, dok je nekako dozove, pa kad se sastanu, kaže joj on sve kako je i što je, a vila mu odgovori: "Ona ti je zatravljena i zamađijana, ma ja prije nego se dogovorim sa svojijem bratimom zmajem, ni šta ti ne umijem reći." Onda ti vila nekuda poleće i dovede zmaja. Kad se svi sastadoše i zmaju kazaše sve potanko, ciče zmaj da se sva gora ustrese, i reče carevu sinu: "Ako želiš da opet tvoja žena ostane kaka je i bila, treba da dvije duše izgubimo." "Koje?" upita carev sin. "Tvoju i moju majku", odgovori zmaj, a zmajeva majka bila je ona aždaja u carice. Carev sin na to pristane, ali vila reče im: "Ne tako, ako su vam majke dušu izgubile, nemojte vi; nego hajde ti zmaju zakumi mater aždaju, da više ne proždire Božjih duša, a ja ću kumu caricu, da se već okani zločiniti." I tako pođu svi doma, zakume u tri puta aždaju, a tri puta caricu, i one im se zakunu da ne će, te carica izvadi drugi prsten, dade ovci, a ovca provrže se opet kakva je i bila. I Bog mi te veselio!