NARODNE PRIPOVJETKE
- prikupio Vuk Stefanović Karadžić -
objavio u Beču 1853.g.

u štampariji Jermenskog manastira

 

Milostiva snaha i nemilostiva svekrva

Bila snaha i svekrva. Svekrva bijaše lukava i nemilostiva na sirote, a snaha dobra kao dobar dan u godini: kad bi došla kakva sirota pred kuću, svekrva bi je obravnicom oterala, a snaha bi svoj zalogaj siroti udelila; kad bi mleko od ovaca nosila kući, ona gde bi god videla rupicu na putu, odmah bi rekla: "Ovde mora biti kaka bubica," pak bi joj usula mleka. Što je ona tako milostiva bila, svekrva je mrzila na nju, te bi je i glađu patila: zatvarala bi hleb od nje, i tako bi do dva po tri dava sirota gladovala. Jedan put svekrva se teško razboli, i ležeći molila je Boga: kad umre da je pušta opet na ovaj svet, da ne da snasi kojekakim bitangama deliti. Kad umre i sahrane je, svet je jeo i pio na daći, a kad se raziđe, snaha opere sudove, pa odnese pomije u valov svinjama, te uspe, pa onda ode te pusti svinje. Kad svinje dotrče valovu, grde, obilaze oko njega, a ne će da piju pomija. Ona se stane čuditi što im je, kad tamo, a to pomija ni kapi, a oko valova zemlja suha, nisu istekle! Sutradan u veče opet tako, i tako za sedam večeri. Kad bi osmo veče, ona kaže mužu da on uspe svinjama da jedu. Kad muž uspe, i pustivši svinje kad vidi kako su izmršavile, stane ženu grditi što ih nije hranila, već ih tako upustila da izmršave. Onda mu ona pripovedi šta je i kako je, a on potrči valovu da vidi jeli prazan, kad tamo prazan! On se stane krstiti i čuditi šta bi to bilo! U taj mah njegova mati ispod valova progovori: "Sine! tamo na onome svetu ja sam ti u mukama: svaka sirota što je uzdahnula kad sam je s vrata oterala – onaj uzdisaj svaki se pretvorio onde u trn, na tome trnju ležim; a koja je sirota na mene zaplakala, svaka njezina suza vri u kazanu, u njemu se kuvam. A što sam Boga molila da me šalje s onoga sveta da kuću nadgledam da snaha bitangama ne deli, za to mi je suđeno da dolazim na ovaj svet da jedem sa svinjama. A tvojoj ženi postavljene su tri od zlata trpeze, na njima sama ruža i bosiljak. Pitaj je hoće li mi dati jednu da se smirim." Muž onda otide ženi u kuću, te joj kaže sve šta je i kako je, a ona kad to čuje, dotrči k valovu da vidi svekrvu, pa kad je vidi kakva je izmučena, zaplače se, a svekrva je stane zaklinjati da joj da jednu trpezu, jer joj je tako suđeno: ako joj snaha udeli jednu trpezu, onda će joj se pola greha oprostiti, i neće više morati na ovaj svet dolaziti da sa svinjama jede. Snaha joj reče: "Ja tebi poklanjam sve tri trpeze: što sam do sad činila, neka je za tebe, a od sad da mi da Bog za sebe da zaslužim." Onda svekrve nestane, i nikad više nije dolazila.