Razgovarali se Turci
u kavani: šta je najgore na ovom svijetu. Jedan veli: Zla žena;
drugi veli: Zla godina; treći veli: Zla ćud itd. Dok jedan poviče
iz budžaka: "Turske mi vjere! vi ne znate nijedan šta je
najgore na ovome svijetu, nema ništa gorega od pijana Vlaa i od
gladna Turčina. Jedan put ja mrtav gladan dođem pred jednu Vlašku
kuću, a Vla pred kućom teše držalicu za budak. Kako ja sjašem
s konja, a ja povičem na Vlaa: drži more konja, pa viči Vlainju,
neka mijesi pogaču i kuva cicvaru i peče kokoš; pa onda otidem
u kuću. U kući sjedi, sjedi; čekaj, nema ništa! ni Vlaa ni Vlainje;
nit se šta peče ni vari. Onda ja skočim, pa iziđem na polje, a
to moj konj stoji, đe sam ga i sjao, a Vla jednako teše i đelja
držalicu. Onda ja, neznajući da je krmak pijan, svrnem lulu, pa
njega kamišem preko leđa, a on se ispravi, pa ni pet ni devet,
nego raspali držalicom mene iza vrata, a ja bacim čibuk, pa pođem
rukom za nož, a on još jednom, a ja te na ruke. I Turske mi vjere!
da ne dolećeše žene, ćadijau biti g. .. a i od mene i od njega.
