NARODNE PRIPOVJETKE
- prikupio Vuk Stefanović Karadžić -
objavio u Beču 1853.g.

u štampariji Jermenskog manastira

 

Očina zakletva

Bio jedan starac pa imao tri sina i jednu kćer. Kad dođe vreme da starac umre, on dozove svoja sva tri sina pa ih zakune da sestru dadu prvome ko dođe da je prosi, makar ko bio. Kad po smrti očinoj prođe neko vreme, dođe jedan starac na dvokolicama te zaprosi devojku. Dva starija brata ne htednu mu je odmah dati, gde je star i siromah, ali najmlađi navali da je dadu opominjući ih očine zakletve na samrti. I tako je dadu za starca i starac je odvede svojoj kući. Posle nekoga vremena otide najstariji brat sestri u pohode, kad tamo, a to kuća velika ne može bolja biti. Sestra se vrlo obraduje kad vidi brata, i kad je brat zapita kako živi, ona mu odgovori: "Dobro, ne može bolje biti." Kad je brat sestri došao, starca nije bilo kod kuće, ali malo čas dođe i on, i vrlo mu milo bude kad vidi šuru pa mu reče: "Častićemo se i veseliti, samo najpre da ideš na mome konju da mu doneseš trave, ali onde da nakosiš gde konj zakopa nogom, a ne gde je tebi volja." Šura mu reče: "Dobro, zete, hoću." Pa onda uzjaše na konja i otide. Idući tako dođe na srebrnu ćupriju; kad sagleda ćupriju i vidi da je sva od srebra, polako mi se, pa sjaše s konja, te istrgne jednu srebrnu talpu govoreći: "Mogu se pomoći." Po tom nakosi trave gde je njemu volja bila ne čekajući dokle konj nogom: zakopa, pa uzjaše opet na konja i vrati se natrag. Došavši kući namesti konja u konjušnicu, i metne travu predanj, pa otide u kuću. Kad dođe u kuću, starac ga zapita jeli namirio konja i jede li konj travu, a on odgovori da jeste i da jede. Onda starac reče: "Dobro, da vidim i ja." Pa iziđe u konjušnicu, kad tamo, a konj nije ni takao. Starac pozna da trava nije nakošena onako kao što je on kazao; za to odmah isprati šuru neugošćena da ide od kuda je i došao. Onaj došavši kući ne kaže braći svojoj kako je kod zeta prošao, nego rekne srednjemu bratu: "Pozdravio te zet da mu i ti ideš u goste." Posle nekoga vremena otide srednji brat sestri u pohode; ali i on prođe kao i onaj prvi: i njega pošlje zet onako po travu, a on kad dođe na srebrnu ćupriju polakomi se kao i onaj, te istrgne jednu srebrnu talpu, i ne nakosi trave kao što mu je zet rekao, nego po svojoj volji. Kad se vrati k zetovoj kući, zet i njega uhvati u laži, i pošalje kući neugošćena kao i prvoga. Kad i on dođe kući, ne kaže nikome kako je prošao kod zeta, nego rekne najmlađemu bratu: "Pozdravio te zet da mu ideš u goste." Posle nekoga vremena otide i najmlađi brat, sestra kad ga ugleda, vrlo se obraduje, pa mu reče: "Samo, brate, nemoj da učiniš kao što su naša braća učinila." On nije znao šta su oni učinili, a ni sestra mu nije htela više ništa kazati do samo to. Kad dođe zet kući, i on se šuri vrlo obraduje, pa mu reče: "Častićemo se i veseliti, samo idi najpre na mome konju te mu donesi trave, ali gde konj nogom zakopa onde da nakosiš, a ne gde je tebi volja." On uzjaše na konja i otide po travu. Kad dođe na onu ćupriju začudi se njenoj krasoti, ali mu čisto žao bude što joj nema i onih dveju talpi, pa kad dođe na sredu, pogleda i s jedne i s druge strane, i vidi ispod nje gde u jednome velikom kazanu ključa voda, i u njoj se kuvaju ljudske glave, a orlovi ih odozgo čupaju. Za tim prešavši preko ćuprije dođe u jedno selo, i prolazeći krozanj čuje sa sviju strana pevanku i veselje, pa se začudi gde sve selo peva i veseli se, te zapita jednoga: "Kako je to, brate, u vas sve veselo?" A onaj mu odgovori: "Za što ne bi bilo, kad nam je svaka godina rodna i svega imamo izobila." Kad iziđe iza sela, nađe na putu dve kučke gde se kolju jednako; pa ih stane razvađati, ali ne mogavši ih razvaditi, okani se i otide dalje. Idući tako dođe u drugo selo i prolazeći krozanj vidi gde je u njemu sve žalosno i plačno, pa reče jednome: "Ja prođoh kroz jedno selo, i videh sve veselo, a za što je u vas sve tako žalosno?" Seljak mu odgovori: "Kako ne će biti žalosno, kad nas tuča tuče svake godine, pa nemamo ništa." Kad iziđe iza onoga sela, nađe dva bravca a oni se jednako kose. On ih stane razvađati, ali zaludu, i ne mogavši ih razvaditi, ostavi ih i pođe dalje. Najposle ga konj donese na jednu prekrasnu livadu. Kad budu nasred livade, konj stane pa zakopa nogom, a on skoči s konja i nakosi trave, pa se vrne natrag kući. Kad dođe kući, uvede konja u konjušnicu, pa mu položi travu i konj odmah stane jesti. Zet kad vidi da mu je šura konja namirio, vrlo mu bude milo, pa mu reče: "Ti si moj šura; sad ćemo se veseliti i gostiti." Pa onda sednu za trpezu i stanu večerati. Za večerom reče mu starac: "Sad da mi kažeš šta si video?" A on mu odgovori: "O moj zete, iskazati se ne može šta sam video. Prvo sam video srebrnu ćupriju vrlo lepu, ali je nagrđena gde joj nema dveju talpi. Ko ono uze, ubio ga živi Bog!" Starac mu na to rekne: "Ono su tvoja braća ukrala; kako su činili onako su i prošli. Nego mi kazuj šta si drugo video?" Šura odgovori: "Na sredi pod ćuprijom video sam veliki kazan gde ključa, i u njemu glave mrtvačke a odozgo ih orlovi čupaju." Na to zet reče: "Onaka je večna muka na onome svetu. Šta si još video?" Šura nastavi dalje: "Video sam selo sve veselo." Zet mu na to reče: "Ono su ljudi Bogu po volji; svakoga rado dočekaju i ugoste i siromaha ne teraju prazna ispred svojih kuća. Kazuj šta si još video." A šura mu dalje kaže: "Video sam na putu dve kučke gde se jednako kolju." Zet na to: "Ono su dve jetrve. Šta si još video?" Šura odgovori: "Video sam drugo selo i u njemu sve neveselo." Starac mu reče: "Onde nema nikakve pravde i nikakve sloge niti znadu za Boga. Šta si još video?" Šura odgovori: "Video sam dva brava gde se jednako kose." Na to zet: "Ono su braća koja se dobro ne žive. Kazuj šta si još video." Šura mu reče: "Video sam prekrasnu livadu. Onde bih ti stajao tri dana da se one krasote nagledim." Na to zet reče: "Onaki je raj onoga sveta; ali je teško do njega doći." – Posle toga još su se dugo dana gostili i veselili. Najposle se šura digne da ide kući, a zet ga lepo opravi sa velikim darom i reče mu da ga je odmah poznao da je pošten čovek, što je navalio da se ispuni očina zakletva, i da će biti sretan a braća njegova nesretna.