Do
škole je išao preko Uroševe i Pavlove livade. Koliko je samo puta
ovuda prošao. Sunce je još uvek visoko, ali nije toplo kao prepodne.
Kod Petrove kolibe sačekao je Dejana. Koliba je napuštena, još
pre pet godina i to im jedno od najomiljenijih mesta za igru.
-Požuri, ti si slavljenik. Nije lepo da zakasniš.
-Zdravo Dejane!
Ispred škole se već bilo okupilo celo odeljenje. Borivojevi drugovi
su neuobičajeno tihi. Pogledom je obuhvatio svu decu. Pored ulaznih
vrata u školu stajala je Nevena, zajedno sa doktorkom Verom.
-Drugari pridjite bliže. – Okupljenu decu pozva nastavnik Milun.
– Ja nisam pripremio nikakav govor, ni program kako bi ovaj susret
trebalo da izgleda. Neka bude neposredan, pun drugarstva i ljubavi,
kao i uvek do sada... Što ste se snuždili? Ne idu njih trojica
na Mars. Dolaziće nam redovno u posete tokom raspusta. Stojana
i Predraga viđaćemo češće, a i Borivoja. Nije Nemačka Australija...Milica
će sada da uruči poklone, oni treba da učvrste naše prijateljstvo
i ljuba, a nikako da nas podsećaju na rastanak.
Poklon je prvo primio Stojan, onda Predrag i na kraju Borivoje.
Dobio je zbirku pesama od Jesenjina.
-Deco, doktorka i ja častimo kolače i sok. Danas nam je godišnjica
braka... Za pola sata počinje utakmica, ako se slažete. Jednoglasno
smo se dogovorili da Dejan ponovo brani.
Borivoje je tokom utakmice neprestano gledao u pravcu gde je stajala
Nevena. Ona mu je nekoliko puta mahnula. Koliko je rasejan, zbog
svega što mu se ovih dana događa, nije zapamtio rezultat utakmice.
Sa svima se pozdravio uz stisak ruke i obećanje da ih neće zaboraviti.
Poljubio je Veru, a ona mu je za rastanak poklonila buket cveća
iz njene bašte. Dejan ga je samo nekoliko puta udario po ramenu,
jer nije znao kako da se oprosti od svog najboljeg druga, a Borivoje
se pravi da to ne primećuje, zato što ni on ne zna kako da postupi.
Kada su ostali sami, na sportskom terenu, Borivoje i Nevena su
krenuli kući.
-Borivoje, obećaj mi da ćeš mi pisati.
-Obećavam.
-Obećaj da me nećeš zaboraviti.
-Kako mogu da te zaboravim.
Ćuteći prolaze pored Petrove kolibe. Oko njih već obleću svici
i gundelji. Dan postepeno ustupa mesto večeri.
-Sećaš se kada sam povredila nogu, gore na krovu kolibe, dok smo
igrali žmurke? Ti si otrčao do moje kuće i pozvao tatu.Dve nedelje
sam nosila gips. To je bio najdosadniji period mog života.
-Znaš kada smo te Dejan i ja uplašili, kada si se sa Milicom vraćala
iz prodavnice? Skočili smo sa drveta tačno ispred vas.
-Znam. Šutnula sam te, ali mi je posle bilo žao... A kada smo
slušali muziku, sa tranzistora koji ti je tata doneo iz Nemačke.
Kako se zove ona pesma što nam se dopala?
-Kondorov let.
-Da, Kondorov let. Dogovorili smo se tada, da kada porastemo,
odemo u latinsku Ameriku na Ande. Da li još uvek važi dogovor?
-Naravno da važi.
Stali su ispred kapije Neveninog dvorišta. Oboje ćute. Noć je
već prekrila selo i obližnje padine. Samo se na zapadnom delu
neba vidi tanak i dugačak crveni trag, koji predstavlja poslednji
dokaz današnjeg dana. Pružila mu je ruku, koju je on prihvatio,
ali ne kao da hoće da se rukuju u znak pozdrava, već kao da hoće
da je povede u šetnju. Nisu primetili koliko su dugo, držeći se
za ruke, stajali ispred kapije.
-Nevena. Hajde kćeri udji! Prehladićeš se. – Pozva je majka, u
čijem glasu nije bilo prekora.
-Zdravo Borivoje.
-Zdravo Nevena.