ROMAN

 

Međunarodni begunac

II deo

Do škole je išao preko Uroševe i Pavlove livade. Koliko je samo puta ovuda prošao. Sunce je još uvek visoko, ali nije toplo kao prepodne. Kod Petrove kolibe sačekao je Dejana. Koliba je napuštena, još pre pet godina i to im jedno od najomiljenijih mesta za igru.
-Požuri, ti si slavljenik. Nije lepo da zakasniš.
-Zdravo Dejane!
Ispred škole se već bilo okupilo celo odeljenje. Borivojevi drugovi su neuobičajeno tihi. Pogledom je obuhvatio svu decu. Pored ulaznih vrata u školu stajala je Nevena, zajedno sa doktorkom Verom.

-Drugari pridjite bliže. – Okupljenu decu pozva nastavnik Milun. – Ja nisam pripremio nikakav govor, ni program kako bi ovaj susret trebalo da izgleda. Neka bude neposredan, pun drugarstva i ljubavi, kao i uvek do sada... Što ste se snuždili? Ne idu njih trojica na Mars. Dolaziće nam redovno u posete tokom raspusta. Stojana i Predraga viđaćemo češće, a i Borivoja. Nije Nemačka Australija...Milica će sada da uruči poklone, oni treba da učvrste naše prijateljstvo i ljuba, a nikako da nas podsećaju na rastanak.

Poklon je prvo primio Stojan, onda Predrag i na kraju Borivoje. Dobio je zbirku pesama od Jesenjina.
-Deco, doktorka i ja častimo kolače i sok. Danas nam je godišnjica braka... Za pola sata počinje utakmica, ako se slažete. Jednoglasno smo se dogovorili da Dejan ponovo brani.

Borivoje je tokom utakmice neprestano gledao u pravcu gde je stajala Nevena. Ona mu je nekoliko puta mahnula. Koliko je rasejan, zbog svega što mu se ovih dana događa, nije zapamtio rezultat utakmice.

Sa svima se pozdravio uz stisak ruke i obećanje da ih neće zaboraviti. Poljubio je Veru, a ona mu je za rastanak poklonila buket cveća iz njene bašte. Dejan ga je samo nekoliko puta udario po ramenu, jer nije znao kako da se oprosti od svog najboljeg druga, a Borivoje se pravi da to ne primećuje, zato što ni on ne zna kako da postupi. Kada su ostali sami, na sportskom terenu, Borivoje i Nevena su krenuli kući.

-Borivoje, obećaj mi da ćeš mi pisati.
-Obećavam.
-Obećaj da me nećeš zaboraviti.
-Kako mogu da te zaboravim.
Ćuteći prolaze pored Petrove kolibe. Oko njih već obleću svici i gundelji. Dan postepeno ustupa mesto večeri.
-Sećaš se kada sam povredila nogu, gore na krovu kolibe, dok smo igrali žmurke? Ti si otrčao do moje kuće i pozvao tatu.Dve nedelje sam nosila gips. To je bio najdosadniji period mog života.

-Znaš kada smo te Dejan i ja uplašili, kada si se sa Milicom vraćala iz prodavnice? Skočili smo sa drveta tačno ispred vas.
-Znam. Šutnula sam te, ali mi je posle bilo žao... A kada smo slušali muziku, sa tranzistora koji ti je tata doneo iz Nemačke. Kako se zove ona pesma što nam se dopala?
-Kondorov let.
-Da, Kondorov let. Dogovorili smo se tada, da kada porastemo, odemo u latinsku Ameriku na Ande. Da li još uvek važi dogovor?
-Naravno da važi.
Stali su ispred kapije Neveninog dvorišta. Oboje ćute. Noć je već prekrila selo i obližnje padine. Samo se na zapadnom delu neba vidi tanak i dugačak crveni trag, koji predstavlja poslednji dokaz današnjeg dana. Pružila mu je ruku, koju je on prihvatio, ali ne kao da hoće da se rukuju u znak pozdrava, već kao da hoće da je povede u šetnju. Nisu primetili koliko su dugo, držeći se za ruke, stajali ispred kapije.

-Nevena. Hajde kćeri udji! Prehladićeš se. – Pozva je majka, u čijem glasu nije bilo prekora.
-Zdravo Borivoje.
-Zdravo Nevena.