ROMAN

 

Međunarodni begunac

II deo

Od pre dva dana, kada su mu stigli roditelji iz Minhena, Borivoje je postao svestan svog skorašnjeg odlaska i u njemu su se suprostavila različita osećanja. Sa jedne strane srećan je što vidi roditelje posle četiri meseca, a sa druge obuzima ga nespokojstvo, tuga i neizvesnost što uskoro treba da napusti dosadašnji način života.

Stevan i Nada su srećni što su stigli kući. Janku su doneli aparat za merenje krvnog pritiska, a Vidi razne namirnice za kuću. Ona se ljuti što su trošili novac, jer ovde imaju sve što im je potrebno, a i Borivoje slabije jede veštačku hranu.
Od roditelja je dobio nekoliko dresova, trenerku i patike. Nada se trudi da umesi što raznovrsnije kolače i obasipa sina sa različitim predlozima za spremanje hrane. Janko i Vida nastoje da što manje smetaju i da ničim ne ugroze boravak svojih najmilijih. Vida vreme provodi u kolibi, gde može na miru da se isplače, jer se Janko ljuti, kaže joj: “Ćuti. Nemoj da slutiš zlo, daleko bilo. Najvažnije je da su deca zdravo, a sada kada ne žele da žive sa nama, mi tu ništa ne možemo da promenimo.”
Od jutros je Borivoje postao tiši i zabrinutiji, kao da ga je skorašnji odlazak otreznio, o čemu se, poslednjih meseci u kući, izbegavalo da govori, tačnije od aprila, kada su bili Stevan i Nada i kada su odlučili da od septembra i Borivoja povedu u Minhen. Oseća kao da sve izdaje i životinje i drveće i stvari u kući. Dok je šetao pored ograde, zastao je pored svakog kolca, kojeg je pre dve godine, sa dedom, prvo sekao u šumi, a onda i postavljao. Tog leta su se pobili vetrovi, tako jako, da im je plast sena u dolini, odleteo svuda naokolo. Sena je bilo i na žicama za struju.

Zastao je pored ograde, u kojoj su plandovale ovce, ispod jabuke. Gara, Kaluša... sve su na broju. Početkom naredne godine neće biti tu, da sa dedom i babom, jagnji ovce i da tek rođenu jagnjad, umotanu u džempere, unosi u kuću da se ne smrznu. U štali ga je dočekalo tiho mukanje junice Vezulje i poskakivanje teleta, kome je dao ime Jelonja, zbog crvenkasto braon kože. Kako je ušao u štalu, Vezulja je namestila vrat za češanje.

-Šta je, hoćeš odmah da se maziš. Pogledaj koliko si sena prosula. A ti šta me gledaš? Hoćeš soli? Prošli put si me prevario sada nećeš... Ja za dan ili dva idem. Nećemo se videti neko vreme. Verovatno do proleća. Ti Vezulja nemoj da smetaš babi, dok muze krave. – Junica uvija glavu oko dečakovog struka, dok je on češe ispod vrata i izmedju tek izniklih rogova.
Janko i Stevan sede ispred kuće.
-Šta se ovaj mali mota čitavo jutro po dvorištu?
-I ti si sine, – pogleda Janko Stevana, – bio isti, kada si prvi put odlazio za Nemačku. Pozdravljao si se i sa komšijskim kerovima, a kamoli sa svojim... Eto, ti si mi otišao, a sada ide i on... Ja ću nekako i da izdržim, ali ne znam kako će Vida.
-Janko, već smo o svemu razgovarali, nemoj da opet raspravljamo o nečemu o čemu smo davno doneli odluku.
-Ne sine. Ti odlučuješ o svojoj porodici. Samo kažem kako će ti majka teško preboleti Borivojev odlazak. Ona je pored njega imala i tebe. Sto puta je rekla kako on radi isto ono što si i ti radio kada si bio u njegovim godinama. Na isti se način krije ispod ambara, kada napravi štetu... Vidim da ti je teško. Po tebi i Nadi se vidi da mnogo radite. Delujete umorno i neuhranjeno. Nemojte na hrani da štedite. Pogledaj sve ovo. Od ovog imanja može da živi petnaest, a ne petoro ljudi... Nada kaže da vam je stan mali. Znam, veći je skuplji. Ovde su četiri sobe prazne. Razmisli još jednom. Ima i ovde posla. Dosta smo stekli. Nećemo da umremo od gladi, a za drugo nije važno.

-Ne znam oče, sto puta sam poželeo da se vratim, ali me onda strah od lošeg života i neuspeha povuče i natera me da ostanem. Svaku drugu noć sanjam Poljanu, Zmajevac, Brezovac... Bojim se da nas život ovde ne zaobidje, da Borivoju ne pružim pravu šansu. U svetu se ne živi ovako sporo i tiho, kao ovde. Tamo se mnogo radi, zarađuje, troši. Ako ga ne odvedem sada možda ću se sutra kajati što mu nisam pružio takvu priliku kada sam mogao.
-Ti sine znaš šta je najbolje za tvoga sina. Vida i ja smo prihvatili da ga pazimo i negujemo, prihvatićemo i da ga odvedete.
-Tata, hajdemo do prodavnice, treba da kupim svesku.
-Kupićemo kada stignemo u Nemačku.
-Ne, sveska mi treba danas. Hajde.

Borivoje i Stevan prolaze pored škole. Na školskom terenu nekoliko dečaka igra košarku.
-Vidiš onog dečaka u zelenoj majici. To je Dragan. Njegovi roditelji su radili u Beču. Tamo su bili tri godine, a sa novcem koji su zaradili, otvorili su farbaru u gradu. Dobro im ide. Šta misliš da i ti otvoriš neko preduzeće ili trgovinu, sa novcem koji ste ti i mama uštedeli? Mogli bi smo svi da radimo i da budemo zajedno.
-Zato smo mama i ja odlučili da pođeš sa nama u Nemačku, kako bi mogli da budemo zajedno. Dobro znaš da si nam ti najvažniji u životu i da sve ovo radimo zbog tvoje budućnosti.
-Da, ali ovde ostaju sami baba i deda. Nisi ovde i ne znaš koliko su bolesni. Neko mora o njima do vodi računa.
-Već sam se dogovorio sa doktorka Verom da ih redovno obilazi i da im kontroliše zdravlje. Zato sam dedi i kupio aparat za merenje krvnog pritiska.
-Ja sam ti još pre nekoliko meseci rekao da bih voleo da se ti i mama vratite... Pogledaj, skoro sve porodice u selu imaju manje od nas, ali većina živi zajedno.
-Znam, ali moram da razmišljam o tvojoj budućnosti.
-Ne znam kaku mi to budućnost želiš kada mi namećeš nešto što ne želim. Ovde su baba i deda, svi moji drugovi, Nevena, znam sve nastavnike, poštara Nikolu, baš sve. A tamo ne znam ni u koju ću školu da idem.
-Tamo se živi drugačije. Nema se mnogo vremena za komšije. Veći deo dana se provodi na poslu.
-I ti misliš da je to prava sredina u kojoj ja treba da pravim svoju budućnost?

-Ja pokušavam tebe da razumem, ali pokušaj i ti mene. Imam obavezu prema tebi, prema babi i dedi, prema svima. Šta misliš od kog novca se kupuje tvoja garderoba, dedini lekovi, sa kojim parama održavamo domaćinstvo i pravimo kuću?
-Mogu ja da živim i skromnije. A deda kaže da mu je od lekova gore. Najviše mu pomaže kada mu baba skuva čaj od nane ili kantariona. Treba samo da se ti i mama vratite ovde, gde nas svi znaju, nego da ja odem tamo gde sam stranac.
-Sine, ovim razgovorom mučiš i sebe i mene. .. Reci mi šta će ti sveska? Osim ako nije neka tajna.
-Hoću, da do sutra, Neveni prepišem neke stihove.
-LJubavne pesme?
-Ne nego rodoljubive. – Nasmeja se Borivoje.