Istorija Istorija Srpskog naroda Obnova pećke patrijaršije
|
Tek
pod vlašću pećke patriaršije izvršeno je prvi put ujedinjavanje srpskog
naroda na celom njegovom etničkom području, jer je njezina vlast dopirala
svuda dokle su išle, među Srbima, i granice turske države. Nikad dotle
nisu se srpske ni državne ni crkvene granice poklapale sa područjem celog
srpskog naroda. Bosna, na pr., nije ulazila ni u sastav Savine crkvene
organizacije, ni u granice Dušanove patriaršije. Onostrani Srem isto tako.
Kad su ukinute sve stare političke granice našao se i sav pravoslavni
elemenat pod jednom, i to turskom vlašću i s tim pod vlašću patriaršije.
Turska nije nimalo smetala tom organizovanju Srba; crkvena uprava, sa
jednom vrhovnom glavom, odgovarala je potpuno njihovim shvatanjima o uređenju
države. Koliko se danas zna, vođenje crkvenih i narodnih poslova vršeno
je, u glavnom, samo ili pretežno od same patriaršije, a ugledniji narodni
ljudi bili su samo pomagači. U unutrašnjosti Turske stare i uticajne velike
vlastele bilo je nestalo, a mala vlastela, vojvode, knezovi i spahije,
živela je neposredno s narodom i izjednačila se sasvim s njim. Knez Đurađ
Vraneš, obnovitelj manastira Zastupa na Limu (1537.), vojvoda Radoje Hrabren,
ktitor crkve u Trijebnju (1534.), Milisav Miloradović spahija, osnivač
manastira Žitomišljića, Vojin spahija Podblaćanin, ktitor Sv. Trojce kod
Plevalja, "veliki knez" Vukić Vučetić, obnovitelj Morače, i
dr. bili su ugledni ljudi svoga kraja, ali u osnovi ipak ravni svojim
seljacima, kao i svi drugi. Nijedan "dvor" takvog jednog vlastelina
nije mnogo odvajao od ostalih domaćinskih kuća. Lični prohtevi iznad svega
drugog, sa svima moralnim posledicama takvog stava, koji su karakterisali
našu veliku vlastelu i dinaste, izgubili su se u patriarhalnom moralu
narodne celine. Mesto ranijih težnja za decentralizacijom, koja nije bila
izraz naroda nego vlastoljubihvih motiva pojedinaca, sad je sve više po
nekom instiktu samoodržanja, izbijala tendencija da se narodna snaga ne
razbija. Na periferiji još su se jasno mogle videti rđave posledice toga,
što Srbi nisu imali jednog vođstva, što su bili pocepani u svojim shvatanjima,
i što su služili interesima drugih. Tako su se mogli pratiti kod naših
ljudi još uvek izvesni jasni tragovi feudalnih nasleđa u stavu i moralu.
Nivelacija našeg društva u unutrašnjosti Turske dovela je, prirodno, do
suzbijanja ličnih ambicija na staroj feudalnoj osnovi. Narod je postao
jedinstveniji kolektivan pojam, iz kojega se izdvajalo samo ono što nije
čisto i prekaljeno.
U našem narodnom epskom pesništvu imaju dve naročite crte, koje s tim u vezi upadaju u oči. Prva je ta, da je naš svet voleo to staro gospodstvo srpskih junaka i da je s vidnom uživanjem voleo da okiti i njega, i njegova konja, i svu njegovu opremu. Kako su braća opremala Miloša Vojinovića caru u svatove i kako narodni pevač uživa kad je mogao kliknuti Zasija
se skerlet i kadifa, Setimo se, kako je Marko Kraljević zaklinje svoga Šarca, da mu dostigne vilu: Jao
Šaro, moje desno krilo! I stotine sličnih primera. Narodni pevač voleo je da ideališe svoju prošlost, koja uvek, čim je dalja, izgleda lepša. To je, u ostalom, i njegova sopstvena osobina. Mnogi putnici iznenađivali su se još u XVIII i XIX veku gledajući skupoceno, srebrom okovano, oružje naših ljudi. U našim krajevima još su česte srebrene i posrebrene toke na prsima, zelene dolame od skupe čohe i džamadani izvezeni zlatom. Ideal je sablja, koja valja tri careva grada. Gledao sam još i sam, na početku ovog veka, u kući serdara Tome Tomaševića u Kruševicama ili vojvode Bogdana Zimonjića u Gacku, da više vredi junačko oružje i odelo nego čini mi se cela, vrlo prosta i vrlo skromna, kuća u kojoj su stanovali. To je ostatak stare epske tradicije koja je, s guslama i desetercem, veličala u prvom redu junačke podvige. |