Istorija Istorija Srpskog naroda Pokrštavanje Južnih Slovena
|
Dolazak na vladu Vasilija I Maćedonca (867-886) doneo
je znatne promene u Vizantiji. Ovaj energični čovek uspeo je, da tešnje
veže uz Vizantiju ne samo bliske Bugare, nego i udaljene Hrvate. On
dobro čuva područje Carevine. Kad je od Saracena ugroženi Dubrovnik
zatražio carevu pomoć, ovaj je brzo ispunio molbu i u Jadransko More
poslao jaku flotu. Carev admiral, Nikita Orifas, ulazi u bliže veze
sa srpskim plemenima oko Dubrovnika, sa Zahumcima, Trebinjcima i Konavljanima,
i poziva ih na zajedničku borbu protiv Saracena, i to ne na kopnu, nego
i na lađama (869. god.). Upada u oči, da su pozvana na saradnju samo
plemena iz južne Dalmacije. Severnija, Hrvati i Dalmatinci, behu ušla
u veze sa italskim kraljem Ludvikom I, i izazvala protiv sebe gnev Vizantije.
Kad su neki "Sloveni" iz tih plemena napali i opljačkali papine
legate na putu iz Carigrada u Jakin, upotrebiše to Grci kao dobar povod
da ih napanu i prisile na pokornost (871. god.). Neretljani su dugo
vremena bili vrlo uporni, da promene svoje gusarske navike i uopšte
svoj način života. Naročito su bili protivni hrišćanstvu, u kom su gledali
samo sredstvo za svoje potčinjavanje. Porfirogenit je ostavio pomen,
da su Neretljani čak bili prozvati "paganima", "s toga
što nisu pristali da se pokrste u ono vreme, kad su se krstili svi Srblji".
Car Vasilije je, najzad, savladao i njih. Pritešnjeni, oni su poslali
jedno poslanstvo caru i zatražili krštenje, a on im je poslao sveštenike
i primio ih pod zaštitu. Oko 878. god. gotovo sva Dalmacija vraća se
ponovo pod vlast carigradskog gospodara, a dobrim delom i pod vlast
carigradske crkve. To, istina, ne traje dugo, ali je značajno za veliki
zamah Vasilijev.
Za vlade cara Vasilija i kneza Borisa-Mihaila pada glavna aktivnost u hristijanizaciji Južnih Slovena. Najveći deo učenika Ćirila i Metodija sklonio se na Balkan. Jedne, koji su bili prodani kao roblje, otkupio je jedan vizantiski legat u Mlecima i uputio u Carigrad. Car ih je tamo lepo primio i jedne zadržao, a druge uputio u narod. Drugi su se neposredno spasavali preko Panonije u Bugarsku, prošavši kroz Beograd, koji je tada bio u Borisovoj vlasti. Boris ih je, kao i Vasilije, primio lepo. On je s njima dobio čitav kadar učenih i iskusnih ljudi, zgodnih da nastave početo delo hrišćanske misije. Vrlo je karakteristično, da ih je vrlo mali broj zadržao u samoj Bugarskoj, nego ih u većini šalje u najzapadniji kraj svoje države, tamo na put prema Draču i Jadranskom Moru. Da li je to bilo s toga, što im ipak nije mnogo verovao, pa ih je hteo imati dalje od same Bugarske? Ili obratno, da ih je slao tamo, na periferiju, da deluju među Slovenima i da ih pridobiaju za njegovu državu? Od učenika Metodijevih neke znamo po imenu i njihovoj velikoj aktivnosti. Kliment je delao u kraju Kutmičevice, oko Ohrida i Devola, koji posle njega preuzima Naum. Ovi učenici Metodijevi, naročito Kliment, koji je imao sedište u Devolu, razviše neobičnu delatnost – legenda govori o 3.500 đaka! – i ne samo što utvrdiše hrišćanstvo, nego i stvoriše osnove književnosti Južnih Slovena, a posebno Srba i Bugara. Kliment je delao u tom zapadnom kraju i od 893. god., kad je postao episkop bliže neutvrđene dremičko-beličke eparhije. Njegov naslednik Naum, koji je 900. god. podigao svoj manastir na Ohridskom Jezeru, istakao se pre toga svojom književnom inicijativom. U Devolu, Klimentovom i njegovom zaslugom, stvorila se prava škola slovenske pismenosti i hrišćanskog obrazovanja. Kliment (+916.) preživeo je Nauma, koji se pred kraj života povukao u svoj manastir, gde je i umro, 910. god. I Kliment je umro u Ohridu i sahranjen je u crkvi Sv. Pantelejmona. Kod Srba su za to vreme počele međusobne borbe. Sinovi Vlastimirovi ne ostaše u slozi. Najstariji, Mutimir, hteo je da kao takav ima vrhovnu vlast i kako su se braća njegova, Strojimir i Gojnik, tome opirala, on ih obojicu uhvati i posla u Bugarsku, nalazeći u njenom vladaru pomagača za svoje ciljeve. U stvari, Boris je hteo da dobije uticaja na prilike u Srbiji i da pomaže tamo one, koji bi se u svojoj politici oslanjali na Bugare mesto na Vizantiju. On s toga prognate srpske knezove prima ljubazno, držeći ih kao oruđe za svoje potrebe, i tamo Klonimira, Strojimirova sina, oženi s jednom uglednom Bugarkom. Jednog od srodnika, svog sinovca Petra Gojnikovića, Mutimir je zadržao kod sebe, ali se taj, uplašen očevim udesom, skloni u Hrvatsku. U verskom pogledu Mutimir se držao istočne crkve, iako ga je papa Ivan VIII pozvao, da se, po tradiciji prethodnika, vrati panonskoj dijecezi, naročito valjda s obzirom na to, što je u Metodiju dobila slovenskog episkopa. U Porfirogenita je saopštena i činjenica o odnošaju dalmatinskog romanskog gradskog i ostrvskog stanovništva prema Slovenima njihova zaleđa. I Neretljani i Hrvati uznemiravali su to stanovništvo, kad je iz svojih zidina izlazilo da obrađuje zemlju. U nevolji, Romani se obratiše u Carigrad s molbom za pomoć ili za upustva šta da rade. Car im odobri, da se nagode i da daju Slovenima izvesne novčane otštete, a carevini da plaćaju tek toliko, "da se pokaže pokornost i podložnost romejskim carevima". Dubrovnik, čiji tesni grad morađaše da proširuje svoje posede i da za nasade i vinograde zahvata susedna trebinjska i humska zemljišta, plaćao je po 36 zlatica zakupnine ("mogoriš") dotičnim vladarima. Uzajamni, sređeniji odnošaj između tih gradova i njihovih slovenskih suseda doprineo je znatno, da se i s te strane postepeno širi hrišćanska kultura među njih. Zapadni uticaj, naročito u Zeti, gde je bilo dosta romanskog elementa po gradovima, i uz Neretvu, i po celom Primorju, širio se od ranog Srednjeg Veka sve do ovih dana. Duboko u Bosni, u VIII ili IX veku, postojala je u Brezi jedna stara bazilika s jednim natpisom - (irgini) genetrici, a u Drenovu kod Prijepolja druga, sa natpisom iz istog vremena: Te Christe auctore pontifex. U Budimlju imamo do danas očuvana imena brda Misa i Koludra; a u Kolašinu i Pešteru čuju se i danas zapadni oblici za manastir "mojstir" i "molstir". Breg Srđ kod Breze dobio je ime, kao i dubrovački, po nekoj crkvi Sv. Srđa, kao i brdo Ivan po Sv. Ivanu. U srpskim zemljama, kao što se vidi, ukrštao se i istočni i zapadni uticaj. U Zeti i Primorju zapadni je bio veoma jak i radi uticaja romanskog stanovništva i radi veza s Italijom. U Raškoj dvor se držao Vizantije i Bugarske, a puk se kolebao. Slovenski crkveni uticaj iz Maćedonije teško da je dopirao u Rašku pre početka X veka, a kad je dopro nema sumnje, da je imao znatne privlačne snage radi narodnog jezika u bogosluženju. Maćedonski slovenski element delovao je toliko na Rašane, da je, sredinom XII veka, prema pretežno katoličkoj Zeti Raška bila u glavnom čisto pravoslavna domena. Od kraja IX veka nastaje nova epoha u historiji Južnih Slovena. Od
tada, primivši hrišćanstvo, oni postepeno ulaze u hrišćansku kulturu
i dobivaju nove elemente za izgrađivanje svoje civilizacije. S hrišćanstvom
su u vezi: i stvaranje slovenske pismenosti i začeci slovenske književnosti.
Sem toga, od X veka je vidna i promena dosadašnjeg kulturnog uticaja.
Dotada su, izuzevši tračke i maćedonske Slovene, svi drugi bili u
romanskoj sferi kulture, a odsada se, uticajem ne samo političkih,
nego i religiozno-civilizatorskih činilaca, obrću postepeno prema
Carigradu i Vizantiji ne samo Srbi, nego čak i jedan deo panonskih
Slovena i dobar deo Hrvata. Ovo obrtanje fronta nije se održalo za
duže vreme na periferiskim delovima zapadnog Balkana, ali je njegov
najveći deo, od Bosne do Crnog Mora, ostao u novoj orijentaciji za
nekoliko vekova. Srbi su pretežno, sem Zete i Primorja, do XIII veka,
ušli u sferu istočne vizantiske kulture. Prvi i najbolji posrednici
bili su njihovi saplemenici iz Maćedonije. |